Postoji li rješenje?

ďż˝ovjek ima dva uha i jedna usta pa ih shodno tome treba i koristiti - više slušati, a manje govoriti. Slušanje je vjerojatno komunikacijska vještina koju je najteďż˝e savladati. U školi nas odmalena uďż˝e verbalnim vještinama i vještinama pisanja. Ali rijetko se dogaďż˝a da se nekoga formalno educira ili trenira za slušanje.

Prije više godina bio sam pozvan da sudjelujem na zasjedanju odbora ameriďż˝kih starosjedilaca. To je iskustvo snaďż˝no utjecalo na mene. Dobio sam prekrasno izrezbaren Indijanski Govorniďż˝ki Štap i bio pouďż˝en njegovoj moďż˝i i primjeni. Na okupljanju ili zasjedanju svaka osoba ďż˝eka svoj red da dobije Govorniďż˝ki Štap, što joj omoguďż˝uje da kaďż˝e sve što nosi na srcu ili umu.  U odreďż˝enom trenutku samo jedna osoba ima kod sebe štap i za to vrijeme, osim pitanja za pojašnjenje od strane ostalih, samo osoba koja ima štap moďż˝e govoriti. Ta osoba kod sebe ima štap tako dugo dok iznosi svoj stav te, što je još vaďż˝nije, dok se ne osjeti shvaďż˝enom.

Toga dana sam nauďż˝io snaďż˝nu a tako jednostavnu metoda istinskog slušanja. Osoba koja kod sebe ima Indijanski Govorniďż˝ki Štap sigurna je da je nitko neďż˝e prekinuti ili joj se suprotstaviti. Oni bez štapa trebaju je slušati empatijski - prvo nastojati shvatiti, a tek potom biti shvaďż˝eni - znajuďż˝i da njihovo vrijeme za govor (drďż˝anje štapa) tek predstoji.



Tekst u cjelosti objavljen u qLife-u...