Pogre�ke i proma�aji afirmativnog propitivanja

Ivan Miljan Ivan Miljan, poslovni savjetnik, programski direktor ISOD - Integral School of Organization Development.

 

U razliďż˝itim priďż˝ama o afirmativnom propitivanju (AP) moďż˝ete ďż˝uti niz pohvalnih izjava o uspješnosti i korisnosti tog procesa. O tome kako je AP "nenamjerno revolucionarno utjecao na disciplinu organizacijskog razvoja" (R. E. Quinn), kako je probudio, inspirirao ili transformirao tvrtke. Stoga vas u tekstu koji slijedi neďż˝u uvjeravati da je AP "najbolja stvar na svijetu nakon seksa i nogometa" ili barem najbolja stvar koja se desila na podruďż˝ju organizacijskog razvoja. Namjera mi je pojasniti vam u kojim je situacijama AP korisna, a u kojima beskorisna, promašena i štetna metoda.

No, što je AP u suštini, pojednostavljeno reďż˝eno? Svima nama koji ne volimo kiďż˝eni struďż˝ni ďż˝argon? Kada bih to morao objasniti svojoj desetogodišnjoj mudrici, uďż˝inio bih to na sljedeďż˝i naďż˝in: "Ivonkice, nekada davno organizacije su uďż˝ile na svojim greškama. Vaďż˝na rijeďż˝ je 'greškama', molim te, zapamti ju. Prodavale su tenisice ili bicikle, a kada su bile nezadovoljne zato što nisu zaradile dovoljno novca, pitale bi se: Što to radimo krivo? 'Krivo' je isto vaďż˝na rijeďż˝, zapamti i nju. Ponekad bi uoďż˝ile da ljudi kupuju manje tenisica, pa bi se upitale: Što ne valja? Katkada bi samo tuďż˝no gledale u svoj rad i rezultate koji nisu bili onakvi kakve su ďż˝eljeli. Tada bi se ďż˝eškale po svojoj organizacijskoj glavici i pitale: Kako moďż˝emo nadoknaditi taj nedostatak? 'Nedostatak' je takoďż˝er vaďż˝na rijeďż˝."

Iz osobnog iskustva poznato mi je da su desetogodišnjaci priliďż˝no lukavi pa bi me Ivona vjerojatno upitala: "Rijeďż˝i koje sam upamtila: greške, krivo, ne valja i nedostatak - zašto su one vaďż˝ne?"

Uz samozadovoljni osmjeh sveznalice u svijetu mališanke, strpljivo bih joj objasnio: "Zato što su, kao i u svakoj bajci, nekada davno te rijeďż˝i bile zloďż˝este. One su tjerale ljude da razmišljaju o svojim pogreškama i propustima. No, jednoga dana, ne tako davno, preko sedam gora i sedam dola došli su pametni ljudi. Promatrali su te organizacije i razmišljali kako im mogu pomoďż˝i. Kao i svi pametni ljudi, došli su do nekih zakljuďż˝aka. Izmeďż˝u ostalog, zakljuďż˝ili su da te rijeďż˝i koje si zapamtila organizacije ďż˝ine nesretnima. A zašto? Zato jer ih tjeraju da se bave problemima. Voliš li se ti baviti problemima?"

"Naravno da ne volim! Više se volim igrati s drugom djecom, iďż˝i na more ili se igrati na XBOX-u", kao iz topa odgovori Ivona.

" Mislim da bi se svatko sloďż˝io s tobom. Kupanje u moru zabavnije je i ugodnije nego bavljenje problemima. Nitko baš ne voli probleme, zato pametni ljudi u organizacijama ďż˝ak nastoje izbaciti tu rijeďż˝ iz svojeg govora. Pa tako umjesto o problemima koji su fuj, radije govore o izazovima."

"Nisam znala da su rije�i tako komplicirane...", na to �e Ivona.

"Pa, rijeďż˝i same po sebi i nisu komplicirane. Zakompliciraju ih ljudi koji puno, dugo i komplicirano razmišljaju o njima, radeďż˝i to za plaďż˝u kojom djeci kupuju XBOX ili sebi veliki auto."

"Joooj... vi odrasli..." - uzdahne Ivona, kratko i jasno. Njenu kritiku podnosim stoiďż˝ki i ne predajuďż˝i se objašnjavam dalje: "Da, imaš pravo, trebalo bi nas nekad dobrano naribati. Ali ipak, ne misle svi da su problemi problematiďż˝ni i da su neke rijeďż˝i zloďż˝estije od drugih. Ni da je loše kritizirati sebe, niti da je loše uďż˝iti iz pogrešaka. Kada si ostavila bicikl preko noďż˝i ispred zgrade i kada smo o tome razgovarali, jesi li nešto nauďż˝ila?"



Tekst u cjelosti objavljen u stru�nom �asopisu qLife...

Komentar

Daniela Miljan

U prosincu 2000. godine sudjelovala sam na desetodnevnom savjetovanju o trendovima organizacijskog razvoja u svijetu. Savjetovanje je vodila dr. Margaret Wheatley, jedan od utemeljitelja te discipline te sam iskoristila rijetku priliku za razgovor o perspektivnom novom alatu njenog kolege naziva "Appreciative Inquiry". Alatu koji je, barem u teoriji, fokus razvoja trebao prebaciti s &quo

pročitaj...