Abilenski paradoks: upravljanje prešutnim sporazumima

Jerry B. Harvey Jerry B. Harvey, predavač,  publicist i poslovni savjetnik, poprofesor emeritus menadžmenta na Sveučilištu George Washington i autor legendarnog članka The Abilene Paradox po kojem je snimljen edukativni film.

Tog srpanjskog poslijepodneva, u malom teksaškom gradiću Colemanu koji ne broji više od 6.000 stanovnika, bilo je vrlo vruće. Pa ipak, iako se živa u termometru penjala do 40º C, a vjetar u kuću nanosio fini pustinjski pijesak, vrijeme je ipak bilo podnošljivo. Štoviše, moglo bi se čak reći da je bilo poprilično ugodno.

Sjedili smo na verandi stražnjeg dijela kuće ispod starog ventilatora koji je rastjerivao topao zrak, hladili se limunadom i uživali u dominu, idealnoj igri za takve vremenske uvjete, koja zahtijeva minimalne fizičke napore u vidu usporenih pokreta ruke kojima se kockice pomiču po stolu. Riječ je bila o ugodnom nedjeljnom poslijepodnevu, sve do trenutka kada je moj svekar iznenada predložio: "Imam ideju! Sjednimo u auto i skočimo do Abilenea na večeru!"

"Voziti se po ovoj vrućini do Abilenea? Kakva je to suluda ideja?" pomislih u sebi. "Morali bismo se voziti 85 km u jednom smjeru, u starom buicku bez klime, po žezi protkanoj uzvitlanim pijeskom?"

Međutim, moja žena odmah se složila veselo napomenuvši: "Odlična ideja! Baš bih voljela otići tamo. Što misliš o tome, Jerry?" Kako moje preferencije očito nisu bile u suglasju s ostalima u grupi, nisam im htio kvariti veselje: "Mislim da bi bilo dobro odvažiti se na takav pothvat. Ne znam samo što misli tvoja majka? Želi li i ona ići?"

Svekrva se brzo nadovezala na moje pitanje: "Naravno da želim! Ne sjećam se kad sam posljednji put posjetila Abilene."

Tako smo svi zajedno sjeli u auto i krenuli prema Abileneu. Moja predviđanja u potpunosti su se ispunila. Vrućina je bila strašna. Znoj koji nam je curio s lica i tijela spajao se na koži s finom prašinom u nekakvu čudnu masu, stvarajući neugodan osjećaj ljepljivosti. Osim toga, hrana u restoranu bila je doslovce katastrofalna.

Nakon četiri sata vožnje u oba smjera vratili smo se u Coleman posve iscrpljeni. Smjestili smo se ispred ventilatora i ostali tako dugo sjediti bez riječi. U namjeri da razbijem neugodnu tišinu, neuvjerljivo sam primijetio: "Interesantno putovanje, zar ne?"

Nitko nije odgovorio. Tek nakon nekog vremena, očito iziritirana, svekrva je rekla: "Iskreno rečeno, uopće nisam uživala. Sretnija bih bila da smo ostali ovdje. Na izlet sam pristala isključivo zbog vašeg oduševljenja idejom o odlasku u Abilene. Da niste toliko inzistirali, sigurno ne bih nikamo išla. Vi ste krivi za ovaj suludi pothvat."

Nisam mogao vjerovati. "Kako to mislite 'svi vi'? Nemojte me trpati u taj koš. Ja sam taj koji je spremno udovoljio vašim željama. Uopće nisam želio ići. Pristao sam samo zato da vam ne pokvarim veselje. Posjetiti Abilene po ovoj vrućini zadnje je što sam u životu želio učiniti.“