Sustavno poticanje na laži i prevare

Sherry Immediato Sherry Immediato, suosnivačica, višegodišnja potpredsjednica i izvršna direktorica SoL-a, Society for Organizational Learning. Dugi niz godina bila je glavna urednica stručnog časopisa Reflections. Svojim je radovima doprinijela realizaciji kapitalnog dijela Fifth Discipline Fieldbook: The Dance of Change.

Kao profesorica menadžmenta, dugo sam vjerovala kako se moja moralna obveza sastoji u tome da potičem studente na laži i prevare. (Posebno se to odnosi na studente koji namjeravaju postati liderima i menadžerima, a razlozi tome uskoro će i vama biti jasni). Nakon što se moj sin prijavio na studij na Sveučilištu Virginia, uglednoj visokoškolskoj ustanovi koja se diči svojim kodeksom časti, uvjerenje da je tome tako dodatno mi se učvrstilo. Proučavajući s njime prijavnu dokumentaciju, između ostalog, naišla sam i na ovu rečenicu: "Prilikom izrade pismenih radova na fakultetu studenti se moraju obvezati, izričito ili implicitno, da će 'svojom studentskom čašću jamčiti da prilikom izrade rada nisu pružali niti primali pomoć.'" "Prekrši li netko navedeno jamstvo," slijedi jasno upozorenje, "smatrat ćemo da je počinio akademsku prevaru i grubo prekršio kodeks časti te će zbog toga biti izbačen s fakulteta."

Iako druga sveučilišta možda nemaju formalne kodekse časti, na primanje ili pružanje pomoći na ispitima također ne gledaju blagonaklono pa takve i slične aktivnosti uobičajeno nazivaju "varanjem". Bilo kako bilo, kazne za počinitelje takvih nedjela poprilične su.

No, ne čini li vam se pomalo čudnim što brojne obrazovne institucije zapadnjačke kulture, od vrtića, osnovnih i srednjih škola pa sve do fakulteta, varanje definiraju kao "pružanje pomoći drugima ili primanje pomoći od njih?" Nije li neobično čin pomaganja ili primanja pomoći izjednačiti s varanjem? Nije li barem malo čudno što manifestaciju altruizma poistovjećujemo s nemoralnim, nepoštenim i nečasnim ponašanjem? Nije li bizarno što, definirajući varanje kao proces pomaganja drugima, implicitno tvrdimo da je ne pomagati, odnosno narcisoidno i sebično ponašanje, prototip akademske doličnosti i časti?

Meni je sve to jako čudno. Ustvari, navedenu definiciju varanja smatram neetičnom, nemoralnom i u konačnici lošom za edukaciju, osim ako svrhu edukacije ne pronalazimo u podučavanju mladića i djevojaka stavovima i vještinama kojima će uništiti sebe i druge. Namećemo li takvu definiciju budućim liderima, menadžerima i drugim djelatnicima u poslovnom svijetu, trebamo li se onda čuditi što u našim organizacijama manjka zajedništva i timskog duha, toliko potrebnih za opstanak na konkurentnom tržištu?


Praktične posljedice pogrešne definicije "varanja"

Definiramo li varanje kao "pružanje i primanje pomoći", automatski stvaramo niz problema koje nismo željeli: