Kako prevladavajući društveno-gospodarski sustav ne poznaje adekvatne procese, procedure i politike za praštanje propusta, na svojevrsnu opreznu neaktivnost, koja se provodi pod motom "bolje ne činiti ništa, nego slučajno pogriješiti", nailazimo u brojnim - da ne kažem svim - formalnim organizacijama širom svijeta. Što pričinjava veliku štetu jer s oprostom nestaje strah, ljudi se oslobode, spremno prihvaćaju rizike, inoviraju, propituju realnost i izgrađuju zajedništvo. Nadalje, zanimljivo je primijetiti kako u formalnim organizacijama, u kojima provodimo velik dio naših života, koncepciju oprosta sustavno zanemarujemo iako je oduvijek prisutna u duhovnim, filozofskim i vjerskim tradicijama kojima se pak posvećujemo po završetku radnog vremena.

Smatram kako se bez mnogo sumnje može tvrditi da opraštanje, prema Websterovu rječniku definirano kao "spremnost na odbacivanje mržnje i srdžbe... ili zahtjeva za odmazdu", predstavlja okosnicu, svojevrsni kamen temeljac kršćansko-židovske vjere koji se u svom najuzvišenijem obliku izražava u koncepciji milosrđa. Milosrđe se pak prema Websterovu rječniku definira kao "nezaslužena božanska pomoć čovjeku koja ga posvećuje i obnavlja". Paul Achtemeir milosrđe naziva onim "što nam osigurava zadovoljstvo, radost, sreću... dobru karmu, blagost i snagu koje bogovi utjelovljuju u posvećenim ljudima, inspirirajući ih na čudesna djela".