U tom kontekstu spomenuo bih dvije mudre poruke uglednih autora Simona Sineka i Ziga Ziglara koje su mi često na umu. Sinek o timskom radu kaže: The genius at the top doesn't make the team look good. A good team makes the guy at the top look like a genius. ("Kvaliteta tima ne ovisi toliko o 'genijalcu' koji ga vodi. Upravo suprotno, kvalitetan tim svojeg lidera čini 'genijalcem'.")

Na važnost ljudskih potencijala podsjeća me Ziglarova poruka: You don't build a business. You build people. And then, people build the business. ("Kada govorimo o poslovanju, ne radi se o tome da lideri 'izgrađuju i šire biznis'. Riječ je o tome da 'izgrađuju i šire' ljudske potencijale. Potom se sve odvija automatski; ljudi izgrađuju i šire biznis.")

ML: Ako sam te dobro razumio, kategorija timskog rada pri vrhu je tvoje osobne liste liderskih prioriteta?
 
AP: U ulozi predsjednika uprave ovako velike tvrtke kao što je Hrvatska pošta jednostavno nemate izbora, nego kontinuirano graditi tim kojem ćete potom vjerovati. Lideri i menadžeri često upadaju u istu zamku: u jednom trenutku pomisle da su jako pametni te da su zbog svoje posebne inteligencije, pronicljivosti i oštroumnosti zasjeli na vrhu organizacijske piramide. U maloj skupini ljudi možda je i moguće da je netko "najpametniji". Međutim, kada upravljate sa stotinu, tisuću ili više tisuća ljudi, tada jednostavno niti statistički nije moguće da itko bude "najpametniji" te da znade sve. Uzmimo za primjer tim od dvadesetak ljudi s dvadesetak godina radnog staža, tada zapravo govorimo o 400 godina znanja i iskustva! Koji se pojedinac može nositi s takvim iskustvom?

Lideri bi trebali shvatiti kako je ne znam sasvim prihvatljiv odgovor te da će odgovore uvijek pronaći u dubinama organizacije kojoj su na čelu. Naime, upuste li se u otvorene dijaloge s ljudima širom organizacije, uvijek će pronaći odgovore na kompleksna pitanja s kojima se nose. S druge strane gledano, tvrde li da "sve znaju", zacijelo su na krivom putu.

ML: Potpuno se slažem s tobom. Margaret Wheatley često upozorava na tu činjenicu kada u svojim djelima piše: "Za uspješno vođenje tvrtke ne trebaju vam toliko nova znanja ili informacije za kojima toliko žudite. Odgovore na zahtjevna pitanja potražite u dubinama vlastite organizacijske strukture, u dijalogu s ljudima koji će vam reći sve što vas zanima. Pritom je jedino bitno da 'zauzdate' ego i otvoreni uronite u dijalog."

AP: Upravo tako! Svaka informacija potrebna za odlučivanje u kompaniji već negdje postoji. Stoga dostavu takve informacije na pravo mjesto, na kojem će stvoriti dodanu vrijednost, držim važnim izazovom liderstva i menadžmenta. U tom kontekstu mnogi nameću pitanje sigurnosti informacija, pitaju se što će se dogoditi ako informacija "procuri", izađe iz kruga organizacije i pojavi se ondje gdje ne bi trebala? Osobno, navedeno pitanje ne smatram previše bitnim. Mnogo gorim smatram kada ista ne dođe na pravo mjesto, nego kada se dogodi da "iscuri". U prvom slučaju dugoročna šteta nemjerljivo je veća.

Spomenuo si i ego, slažem se apsolutno s tobom. Sposobnost zauzdavanja ega izuzetno je važna sposobnost uspješnog lidera.

Osim protočnosti informacija, još bih naglasio da je neobično važno ključne poruke i vrijednosti transparentno i efikasno komunicirati. U tom kontekstu uvijek krećem od stava: Postoji li i najmanja mogućnost da se nešto krivo protumači, na kraju će tako i biti. U svakoj velikoj kompaniji događa se isto: na svom "putovanju" od vrha organizacijske piramide prema djelatnicima niže u hijerarhijskoj strukturi, poruka često izgubi na tonu, smislu i značaju. Navedeno predstavlja veliki izazov i meni, u svakodnevnom poslu. Smatram da uspješnost kompanije umnogome ovisi o efikasnom svladavanju spomenutog problema.