Uvodnik: qLife No.24: KLASICI II

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

Kada je 1957. godine objavljena knjiga Herberta Simona Models of Man: Social and Rational pojam "limitirane racionalnosti" uveden je u znanost liderstva i menadžmenta te je time stubokom promijenjen uvriježeni način promišljanja o "savršenoj racionalnosti" ljudskih bića (homo economicus) u temeljima brojnih ekonomskih modela.  

U knjizi autor dokazuje da ljudska bića nisu "savršeno racionalna" kako se do tada mislilo, već uglavnom iracionalna jer su prilikom formuliranja i rješavanja kompleksnih problema ograničena kvalitetom i opsegom informacija, kognitivnim ograničenjima uma i vremenom za odlučivanje. S obzirom da nemaju sposobnost i resurse za iznalaženje optimalnih rješenja, racionalnost koriste tek pošto u mnogome pojednostave stvarnost.   

Pitate se kakve veze sve to ima s turobnom domaćom stvarnošću? Više je poveznica, a jedna koja u posljednje vrijeme posebno "bode u uči" odnosi se na prostor hrvatske gospodarske arene u kojem se brojni akteri ponašaju suprotno napucima Simonova djela: poput kakvih savršeno racionalnih i pametnih jedinki koje na dnevnoj osnovi nude pregršt "mudrih savjeta i rješenja" o hiperkompleksnom problemu izlaska iz duboke ekonomske i društvene krize.

Osvrnut ću se stoga na brojne sugestije političara, ekonomskih analitičara i makroekonomista, o tome što se treba napraviti, te što bi - po njima - zasigurno donijelo konkretne pozitivne rezultate. Naime, gledamo li na njihova promišljanja kroz prizmu Simonova modela, tada ne možemo drugo nego zaključiti da je riječ o više ili manje iracionalnim izjavama i prijedlozima do kojih akteri dolaze nakon što u svojim umovima umnogome pojednostave realnost. Iako ne raspolažu potpunim informacijama, iako svojim umom ne mogu dokučiti svu složenost situacije pa je stoga svode na odnose tek dvije ili tri varijable, ne libe se autoritativno, linearno i na prečac zaključivati o mjerama i politikama koje će, navodno, sigurno polučiti rezultate. Prema Argyrisu i Schonu, uglednim stručnjacima menadžmenta, političari i makroekonomisti zapravo generiraju tek više ili manje sofisticirane "radne teorije" (engl. theories in use) kojima se i inače - možda u manje sofisticiranom obliku - ljudska bića podsvjesno koriste prilikom planiranja aktivnosti za dolaženje do zamišljenog cilja.

Za razliku od nas mikroekonomista, političari i makroekonomisti zbog specifičnog posla nikada ne dožive da se tzv. "krug učenja" (engl. learning loop, temeljni proces kojim ljudska bića uče; krug koji započinje promišljanjem i odlučivanjem, nastavlja se aktivnostima na realizaciji cilja nakon čega slijedi feedbeck i promišljanje o feedbecku, te ne temelju toga osmišljavanje korektivnih odluka i poduzimanje novih aktivnosti na ostvarenju cilja) "zatvori pred njihovim očima", u njihovom svjesnom prisustvu. Za razliku od lidera i menadžera u organizacijama, koji su svjesni bolne činjenice da njihove pomno osmišljene te naizgled sjajne i učinkovite "radne teorije" u praksi rijetko kada zažive pa ih stoga prema potrebi kontinuirano mijenjaju, prilagođavaju ili odbacuju, političari i makroekonomisti cijeli život provedu uvjereni u nepogrešivost vlastitih ideja koje se nikada neće testirati u praksi.       

Dakle, zbog nemogućnosti da se u kompleksnim sustavima osvijesti feedbeck (treća faza "kruga učenje") uvijek ostaje dovoljno prostora za predlaganje ili pak za posvemašnju relativizaciju najrazličitijih prijedloga i rješenja. Upravo zbog te nedokučive treće faze vjerojatno ćemo i na samrtničkoj postelji slušati o "ustavnim promjenama koje su temelj gospodarskog rasta", "definiranju plana i programa restrukturiranja i poboljšanja učinkovitosti državne uprave", "fiskalnom i parafiskalnom rasterećenju poduzetnika" i sličnim mjerama koje će jedni žestoko zagovarati, a drugi sa smiješkom odbacivati. Pritom nitko od aktera neće moći odgovoriti na suštinski važno pitanje: Jesu li uopće sve te mjere povezane s gospodarskim rastom?    

Možda jesu, a možda ipak nisu. Ako jesu, možda nisu u onoj mjeri i u onom intenzitetu kako se uobičajeno misli? Možda gospodarski rast, kao zbroj učinka stotina tisuća manjih, srednjih i velikih poduzeća, mnogo više ovisi o znanjima, umijećima, sposobnostima, radnim navikama i kulturi lidera, menadžera i djelatnika tvrtki koje u stvaranju iznimnih proizvoda i usluga učinkovito koriste kreativne ljudske potencijale, nego o nekim posebno pametnim makroekonomskim politikama ili sposobnostima vlade? Možda je "vlada" (ova ili bilo koja druga) samo sukrivac u stvaranju problema? Možda smo svi mi, kao akteri u gospodarskoj areni, samo netalentirani trećeligaški igrači koji su si umislili da mogu igrati za Bayern ili Barcelonu, pa se sada teško nosimo s istinom tražeći u "vladi" krivca za vlastita razočarenja?

Kompleksni sustavi konstantno otvaraju brojna pitanja. S vremena na vrijeme trebali bismo i o njima promisliti.