Duša tvrtke

William Pollard William Pollard predsjednik je uprave i izvršni direktor poduzeća ServiceMaster Company. Istraživanja uglednih tiskovine kao npr. Fortuna i  The Wall Street Journala pokazala su da je ServiceMaster Company jedna od najcjenjenijih kompanija na listi Fortune 500. Autor je bestselera The Soul of the Firm.

Vjerojatno se pitate što odvjetnik poput mene uopće ima za reći o "duši tvrtke"? Mogu li profesorsko iskustvo, te iskustvo iz biznisa - koje sam također stekao - pridonijeti kvaliteti odgovora? Za početak, mogu tek reći da su mi poslovi u kojima nema ljudi dosadni i isprazni jer samo ljudi donose životnost, vitalnost i svjesnost, oblikujući na koncu jedinstvenu "dušu tvrtke".

Za ServiceMaster, kompaniju u kojoj radim, slobodno možemo reći kako "ima dušu". Iako smo poput drugih organizacija posvećeni profitu, prema riječima Petera Druckera, oca modernog menadžmenta, razlikujemo se po tome što "napredak temeljimo na osobnom razvoju ljudi". Unatoč tome što vrijeme uglavnom provodimo u svjetovnim zadacima služeći klijente, harvardski profesor Jim Hesketta opisao nas je kao organizaciju koja je "za razliku od drugih… uspjela redizajnirati način na koji se posao obavlja, vrhunski educirati djelatnike te im tako omogućiti da iskuse dosad neviđenu razinu ponosa i samopoštovanja".

U čemu je tajna uspjeha ServiceMastera? U čemu se krije posebnost naše organizacijske kulture? Može li se ona kopirati i implementirati u neka druga okruženja? Je li takva kultura dugoročno održiva?

Dvadesetak godina ranije, poput mnogih među vama, i sâm sam se propitivao na isti način, postavljajući u svojoj nutrini ista pitanja, u nadi da ću pronaći odgovore kako bih za sebe pronašao pravi put u budućnost jer sam se, nekako baš u to vrijeme, suočavao s velikim promjenama u privatnom i poslovnom životu. Naime, nakon pet godina predavanja na fakultetu, planirao sam povratak odvjetničkoj praksi. Međutim, jedna druga ponuda nagnala me je da zastanem i razmislim: trebam li prihvatiti poziciju partnera u velikoj odvjetničkoj tvrtki ili bi mi bolje bilo da se pridružim ServiceMasteru, kompaniji koja je proteklih godina rapidno rasla?

Prihvaćanje potonjeg značilo bi uroniti u sasvim nove i nepoznate vode. Ponuda da se pridružim ServiceMasteru, i to na mjestu potpredsjednika tvrtke ogromnih menadžerskih odgovornosti, uistinu je bila radikalna; istovremeno zastrašujuća i magično privlačna, unatoč činjenici da sam mogao očekivati znatno manja novčana primanja od onih u odvjetništvu. Osim toga, rekli su mi kako se moj prvi zadatak sastoji u tome da se pridružim spremačicama u luteranskoj bolnici te počistim s njima hodnike, sobe, kupaonice i toalete što me je - moram to otvoreno priznati - nemalo šokiralo. A kako i ne bi: jeste li ikada čuli za kompaniju koja na isti ili sličan način tretira članove uprave i izvršne direktore?!

Što se tiče plaće, Ken Hassen, tadašnji predsjednik uprave, uvjeravao me je da ne brinem o tome, jer ću bonusima i opcijama nadoknaditi prvotne razlike ako kompanija, te ja kao pojedinac, budemo ostvarivali dobre rezultate. Također mi je pojasnio da se ne bih trebao plašiti prvog zadatka već mu se istinski radovati jer će me - prema njegovu mišljenju - silno obogatiti u duhovnom smislu: osim što ću iz prve ruke naučiti lekciju o liderstvu služenjem u praksi, osobno ću proživjeti emocije djelatnika i razviti empatiju za ljude kojima je posao služiti druge. Također me je uvjerio da ću mnogo naučiti o istinskim odgovornostima lidera i menadžera te da ću bolje razumjeti na koji način posao i suradnici utječu na mene kao supruga i oca. Postojao je samo jedan način da saznam je li Ken u pravu. Morao sam mu povjerovati.