Limiti racionalnosti i organizacijsko učenje

Herbert Simon Herbert Simon, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1978. godine, jedan od najutjecajnijih znanstvenika stoljeća na području društvenih znanosti.

Herbert A. Simon, između ostalog, poznat je i po tome što je knjigom "Models of Man: Social and Rational" u teoriju menadžmenta uveo pojam "limitirane racionalnosti" koji je stubokom promijenio uvriježeni način promišljanja o "savršenoj racionalnosti" ljudskih bića u temeljima brojnih ekonomskih modela. Simon u knjizi tvrdi da ljudska bića nisu "savršeno racionalna", kako se do tada mislilo, već uglavnom iracionalna jer su prilikom formuliranja i rješavanja problema ograničena informacijama kojima u tom trenutku raspolažu, kognitivnim ograničenjima uma i vremenom za odlučivanje. Budući da nemaju sposobnost i resurse za iznalaženje optimalnih rješenja, racionalnost koriste tek pošto umnogome pojednostave raspoloživi izbor rješenja, čime zapravo naginju "zadovoljavajućim", a ne optimalnim rješenjima. Dakle, koriste se heurističkim pristupom jer nemaju sposobnost temeljitog analiziranja mnogobrojnih alternativa kompleksnih situacija, što znači da se prilikom odlučivanja oslanjaju na prečace kojima uvijek dolaze do suboptimalnih rješenja.

Ovaj članak prvi je put objavljen u posebnom broju časopisa "Organization Science". Urednici Cohen i Sproull tom prilikom napisali su: "Povod za objavu posebnog broja časopisa bila je konferencija na Carnagie Mellon University u svibnju 1989. godine, na kojoj su prvi put prezentirani pojedini radovi uvršteni u ovaj broj. Sama konferencija i izdanje pred vama prilika su za odavanje priznanja Jimu Marchu koji je snagom briljantnog znanstveničkog uma i svojom ljudskošću promijenio način na koji poimamo organizacije. Članak Herberta Simona značajno je pridonio temi ovog posebnog broja koji se bavi "izvanrednim postignućima, ali i promašajima lidera suočenih s kompleksnim organizacijskim problemima koji nadilaze racionalnost".


Koliko sam ja razumio, ideja vodilja i motiv za sazivanje ove konferencije stručna je rasprava o organizacijskom učenju, te odavanje priznanja Jamesu Marchu i njegovu ogromnom doprinosu tom području. Ili je možda obratno? Kako bilo, složit ćete se da je riječ o hvalevrijednom poduhvatu u kojem ćemo istinski uživati.

Shakespeare je govorio da se ljudski vijek može podijeliti u pet faza. Njegovu podjelu dalje bismo mogli razraditi na način da u svakom pojedinom razdoblju definiramo osobu kojoj se u toj fazi života divimo, odajući joj posebno štovanje i priznanje. Po završetku doktorskog studija i obranjenog doktorata, štujemo mentore koji su tada uobičajeno u zenitu znanstvenog stvaralaštva. Koje desetljeće kasnije slavimo postignuća naših suvremenika i kolega. Još kasnije, sretnici među nama koji to dožive, slave uspješnost svojih studenata i njihova iznimna znanstvena postignuća.

Jim March nikada nije bio moj student. Međutim, pružila mi se prilika da mu ponudim prvo zaposlenje koje je, srećom po mene, prihvatio. Dobro se sjećam tog razgovora; pretekao je u ugodnoj atmosferi iznenađujuće glatko. Sreli smo se u New Havenu, a već za večerom na mene je ostavio snažan dojam. Odmah sam znao da je riječ o izuzetnoj osobi velikih potencijala. Iako sam se vjerojatno trebao posavjetovati s dekanom fakulteta Leejem Bachom, odmah sam ga pozvao k nama. Znate, u dobrim starim vremenima nismo previše brinuli o raznim odborima i dozvolama ministarstva, pa smo sve formalnosti vrlo brzo riješili. Sve ovo govorim vam kako bih se pohvalio sposobnošću da ispravno procijenim ljudi. No, u Jimovu slučaju nije bilo teško već na prvom susretu spoznati da se radi o nadarenom mladiću koji mnogo obećava, što se kasnije i obistinilo.