Druga kriza odnosi se na rastuću nejednakost između bogatih i siromašnih nacija, te na rastuću nejednakost između bogatih i siromašnih pojedinaca. Razlika u prihodima između bogatih i siromašnih sve se više povećava. Između 1960. i 1989. godine, 20 posto najbogatijih zemalja zarađivalo je 30 puta više od 20 posto najsiromašnijih, a u 1989. godine bogate zemlje zarađivale su čak 60 puta više. Danas je ta razlika još i veća. U SAD-u, 40 posto nacionalnoga bogatstva u vlasništvu je svega jedan posto građana koji su svoj udio u cjelokupnom nacionalnom bogatstvu udvostručili za manje od 20 godina. Direktori velikih američkih korporacija primaju plaće koje su do 225 puta veće od plaća njihovih zaposlenika. Razlike u primanjima najizraženije su upravo u SAD-u, više negoli u drugih 25 najrazvijenijih država svijeta. Prošle godine časopis Forbes napravio je listu 650 milijardera. Nevjerojatno zvuči podatak da ti ljudi raspolažu neto prihodom koji je jednak neto prihodu 65 posto najsiromašnijih zemalja. Ne morate biti genijalac kako biste uočili da ovakvo stanje naprosto nije u redu. Raspodjela svjetskog bogatstva veliki je problem čovječanstva. Nedavna istraživanja pokazuju da povećanje nejednakosti rezultira većom društvenom nesigurnošću i nižim stopama ekonomskoga rasta.
 
Treća kriza odnosi se na rastući val nezaposlenosti. Očekuje se kako će se radna snaga u razvijenom svijetu do 2015. povećati za 800 milijuna radno sposobnih muškaraca i žena, odnosno do brojke koja je mnogo veća nego što je 1990. sveukupno bilo radnika u industrijaliziranom svijetu. U sljedećih trideset godina, radna snaga Meksika, Srednje Amerike i Kariba narast će za 52 milijuna, što je dvostruko veći broj od trenutačnog broja radnika u Meksiku. Radna snaga u Africi u sljedećih tridesetak godina povećat će se za novih 323 milijuna radnika - više od cjelokupne trenutačne radne snage u Europi. Kako će ovi ljudi zarađivati za život? Paul Hawken opisuje problem na sljedeći način:
 
Posljednjih sto godina svojski smo se trudili kako bismo sve manji i manji broj ljudi učinili sve produktivnijima, čime smo razvili sustave proizvodnje, distribucije i komunikacija koji troše sve više i više resursa. Sve to radimo u trenutku kada imamo sve manje i manje resursa, a sve više i više ljudi.