LJ: Na koji način lidere i menadžere podučiti proaktivnosti i strateškom promišljanju? Je li to uopće moguće?

Roger Martin: Ukoliko "razina 0" predstavlja poduzeće u kojem lideri i menadžeri ovise isključivo o okruženju, a "razina 100" poduzeće u kojem lideri i menadžeri ovise isključivo o sebi, tada smatram da svako poduzeće treningom i učenjem može podići razinu kvalitete strateškog promišljanja i to, primjerice, s "razine 10" na "razinu 25" ili s "razine 70" na "razinu 85". Teško da će se netko razviti s "razine 10" na "razinu 85". Dakle, razne tehnike, metode i pitanja prilikom oblikovanja strategije zasigurno pomažu.

Poduzetnici će reći kako njima ne trebaju tehnike te da oni sami mogu kreirati strateške odabire i odlučivati kako će i gdje poslovati. Super za njih! No, postoje brojni lideri i menadžeri koji - svjesni vlastitog neznanja o širokoj lepezi koraka koje mogu koristiti u određenim poslovnim situacijama - nisu tako sigurni u ono što čine.

Slikovit je primjer valcera: ako ne znate kako se taj ples pleše, vjerojatno nećete pucati od samopouzdanja kada vas partner pozove na podij. No, ukoliko se odlučite na kratki plesni tečaj na kojem ćete učiti o tempu, koracima i položaju tijela, zacijelo ćete se bolje osjećati. Iako ostajete svjesni činjenice da niste plesni ekspert, ipak se odlučujete zaplesati na podiju.

Vjerujem da ljudi rade i vjeruju u stvari koje smatraju dugoročno korisnima. Ako u nečemu percipiraju samo kratkoročne koristi, tada se tome neće posvetiti, neće vjerovati i neće biti motivirani. Ljudima trebate osvijestiti dugoročni put, jedino ih tako možete voditi. Potom im trebate pokazati tehnike i alate koje će koristiti na tom putu kako biste zajednički krenuli u realizaciju strategije. Čvrsto vjerujem da svatko može osnažiti vlastite sposobnosti učenjem i korištenjem navedenih tehnika.

LJ: U podnaslovu časopisa qLife stoji "znanost i umjetnost liderstva". Mislite li da je liderstvo više "znanost" ili više "umjetnost"?

Roger Martin: Vjerujem da je liderstvo mnogo više umjetnost nego znanost. No, ovisi o tome na koji način definirate umjetnost. Znanost je za mene kada se nešto događa prema algoritmu, a umjetnost kada tog algoritma nema, pa uvijek postoji nedoumica oko krajnjih rezultata. Ako zamislimo da se ispred nas nalazi prazno platno, tada je za umjetnost važan heuristički pristup, način na koji razmišljate o praznom platnu i kako pristupate tom platnu.

Liderstvo nije znanost, u smislu da nikada nećete ispuniti sve predviđene kriterije kako biste bili uspješni. U liderstvu nema algoritma, nema nekog jedinstvenog pristupa kojim ćete pobijediti konkurenciju. Zato liderstvo nije i ne može biti "znanost" u klasičnom smislu tog pojma. Poslovna umješnost uglavnom proizlazi iz imaginacije i stvaranja novih ideja kojima ćemo zadovoljiti potrebe kupaca.

MBA studenti inzistiraju na formulama i brojevima tražeći od nas profesora da ih podučimo pravilima određene struke, pomoću različitih teorema i teorija, kako bi se na kraju prometnuli u kompetentne stručnjake. Međutim, svaki student s MBA diplomom upoznat je s istim teoremom kao i drugi pa to "znanje" ne može biti izvor konkurentske prednosti. Područje u kojem se pojedinci ističu u odnosu na druge upravo je taj "umjetnički" dio liderstva u kojem oblikujete specifičnost i jedinstvenost.

Kolegica Hillary Osten govori o dvije grupe sposobnosti koje su potrebne u modernom društvu: prva se odnosi na manipuliranje kvantitativnim podacima, primjerice, zbrajanje, množenje ili optimiziranje, a druga na kvalitativno procjenjivanje. S potonjima ne možete manipulirati, već ih samo možete procjenjivati (primjerice, sviđa li vam se ovaj uzorak?). Moderni čovjek ulazi u muzej i oduševljava se s 345 kvadrata slika impresionista. Međutim, u kontekstu slika kvadrati nisu važni već nešto sasvim drugo: što cijenim na slikama, koje osjećaje i iskustvo u meni te slike pobuđuju?