Otvoreno umrežavanje: novi pristup upravljanju u poslovnom i javnom sektoru

Ozren Rafajac Ozren Rafajac, doktor znanosti, predaje na Veleučilištu u Rijeci gdje je angažiran na kolegijima Upravljanje prodajom, Upravljanje nabavom i Upravljanje ljudskim potencijalima. Osim znanstvenim istraživanjima, bavi se poslovnim konzaltingom i nautičkim turizmom gdje se afirmirao na raznim poslovima od izvršnih do menadžerskih pozicija.

Kako bi unaprijedili održivost i kvalitetu osobnog života te ostvarili brojne druge ciljeve, društveni pojedinci, a naročito njihovi lideri, dizajniraju i primjenjuju različite organizacijske modele. Povećanje kompleksnosti društvenih sustava određeno je zakonom opadajućih prinosa, gdje nakon jedne točke daljnje ulaganje u kompleksnost i održavanje sustava postaje neisplativo i besmisleno jer ne donosi nikakva poboljšanja. Tada se pojavljuje plodno tlo za kreiranje novih organizacijskih oblika koji pojednostavljuju kompleksne aktivnosti i omogućuju višu razinu prilagodljivosti. Sudionici umreženog društva sve češće koriste otvorene modele organizacije kojima nastoje unaprijediti slobodu izbora, neovisnost, fleksibilnost, upravljanje troškovima i pojednostavljivanje kompleksnih procedura, a jedan od razloga popularnosti takvih modela organizacije je i taj što se koristi otvorene mrežne suradnje uspijevaju distribuirati među značajno većim brojem pojedinaca nego što je to slučaj sa zatvorenim mrežama.  


Uvod

Unatoč iznimnom napretku znanosti i tehnologije, naše društvo još uvijek je službeno utemeljeno na zastarjelim paradigmama i organizacijskim, kulturološkim i obrazovnim modelima koji ozbiljno narušavaju održivost i preživljavanje čovječanstva. Jedna od najvećih zabluda suvremenog društva - koja proizlazi iz primjene dijalektičke logike - jest ta da je natjecanje uvijek dobro i poželjno. U sustavnoj i holističkoj paradigmi logika je bitno drugačija. Natjecanje je dobro i poželjno, ali samo u specifičnim situacijama i kontroliranim uvjetima, dok u većini drugih situacija obično stvara više problema nego koristi.

Unatoč tome što se u znanstvenim i gospodarskim krugovima o njoj vrlo malo govori, osnovni gradivni element naše stvarnosti je suradnja. Zanemarujući prednosti suradnje, čak i onda kad bi im ona mogla osigurati značajne uštede, brojni suvremeni pojedinci ostvaruju bitno nižu kvalitetu života od one koju bi mogli ostvarivati. Primjerice, upustimo li se samostalno u kupovinu stana, ovisno o regiji i mikro-lokaciji u RH platit ćemo od 1.100 do 2.000 eura za metar četvorni. Udružimo li kapital s još barem šest ili više osoba, te se kao grupa zajednički upustimo u kupnju terena i izgradnju, cijena će se gotovo prepoloviti.

Iako nije uvijek besplatna niti jednostavna (ponekad je čak neizvediva), suradnja predstavlja fundamentalnu pokretačku silu većine ljudskih aktivnosti. Primjerice, čak se i natjecatelji prvo moraju dogovoriti oko pravila, mjesta i/ili vremena susreta da bi se uopće mogli natjecati.

Više ili manje uspješno, surađivati se može na mnogo različitih načina. Svaki model suradnje ima vlastite prednosti i nedostatke, a među različitim oblicima suradnje postoje bitne kvalitativne razlike. Iako se po tom pitanju na prvi pogled stvari poboljšavaju, u našem društvu ljudi premalo surađuju. Praktični primjeri koji potvrđuju prethodnu tvrdnju mogu se pronaći iza svakog ugla.

Primjerice, problem nejednakosti bogatih i siromašnih koji postaje sve ozbiljniji. Kao što to Piketty (2014.) naglašava, glavni pokretač nejednakosti - tendencija da povrat na kapital premašuje stopu ekonomskog rasta - prijeti stvaranjem ekstremnih nejednakosti koje potenciraju nezadovoljstvo i potkopavaju demokratska načela. Koliko su te razlike velike pokazuje Oxfamov izvještaj prezentiran na godišnjoj konferenciji World Economic Foruma održanoj u Davosu 2015. godine; izvještaj, naime predviđa da će do kraja 2016. godine 1 posto najbogatijih posjedovati više bogatstva nego li svi ostali ljudi zajedno!

Već je na temelju toga moguće zaključiti kako naše društvo još uvijek nije uspjelo identificirati organizacijski model koji će osigurati uravnoteženi društveni razvoj. Iako ekolozi i pobornici razvoja koji ne narušava ekološku ravnotežu već godinama nastoje proširiti svijest o neodrživosti i ekološkoj neprihvatljivosti trenutačno dominantne potrošačke kulture, njihov glas ne dopire do većine političara i glasača. Ako ukupni populacijski rast - koji će do sredine 2030. godine dosegnuti 8.4 milijarde, a do 2050. godine i 9.6 milijardi - ostane utemeljen na potrošačkoj i egoističnoj kulturi, naše bio-okruženje naći će se pod toliko snažnim pritiskom da bi se svatko razuman trebao početi pripremati za neki oblik kolapsa, u ograničenom ili cjelovitom obujmu i opsegu.