Biti "manje loš" nije dovoljno dobro

William McDonough. Michad Braungart, William McDonough, pripadnik je uske skupine vodećih svjetskih stručnjaka na području održivog razvoja. Godine 1999. časopis Time proglasio ga je „Junakom našeg planeta“.   


Michad Braungart, doktor znanosti, dugogodišnji član Greenpeacea, osnivač EPEA instituta, suosnivač i znanstveni direktor MDBC - McDonough Braungart Design Chemistry te direktor Braungart Consultinga u Hamburgu. 

CIJELI TEKST

Težnju da se industrija učini „manje destruktivnom“ pronalazimo još u najranijim fazama industrijske revolucije kada su veliki zagađivači - tvornice i veliki parni strojevi - bili opasni za radnike pa su se zbog toga vremenom počele uvoditi razne kontrole kako bi se spriječile brojne nepotrebne bolesti i pogibije. Od tada pa do danas, tipični odgovor na destruktivne učinke industrije ogleda se u pronalaženju „manje loših rješenja“. Primjenom takvog pristupa vremenom je stvoren i poseban vokabular koji nam je svima dobro poznat: smanjiti, izbjeći, minimizirati, održati, ograničiti, zaustaviti. Navedeni pojmovi već dugo vremena prevladavaju u svijetu ekologije i raznih ekoloških programa zaštite okoliša. 

Još u rano doba industrijalizacije, krajem 18. stoljeća, u javnosti se pojavio jedan mračni glasnik koji se odazivao na ime Thomas Malthus, a upozoravao je na eksponencijalni rast stanovništva i moguće razorne posljedice tog trenda na čovječanstvo. Ne treba posebno naglašavati da u vrijeme oduševljenja radi naglog procvata industrije - kada se činilo da je konačno započela realizacija najviših ljudskih potencijala na dobrobit cjelokupnog čovječanstva te kada se iskorištavanje planete u svrhu industrijalizacije smatralo „vrlo konstruktivnim“ pristupom - Malthusove crne prognoze nisu dobro primljene od svekolikog pučanstva. 

U Malthusovim vizijama nije bilo mjesta za sjajni, blistavi napredak, nego prije za tamu, oskudicu, siromaštvo i glad. Njegova knjiga Population: The First Essay objavljena 1798. godine, suštinski je osmišljena kao odgovor na tekstove esejiste i utopiste Williama Godwina, koji je (pre)često isticao čovjekovu navodnu „savršenost“. U svojoj knjizi Malthus o tome piše: „S velikim zadovoljstvom čitao sam promišljanja o savršenosti čovjeka i društva. Zagrijao sam se i oduševio očaravajućom slikom koju autor zagovara.“ Pa ipak, na kraju je zaključio: „Snaga ljudskog društva toliko je veća od snage planeta da proizvede uvjete za opstanak čovječanstva da će prerana smrt morati - u ovom ili onom obliku - posjetiti ljudsku rasu.“ Zbog izraženog pesimizma (i prijedloga da bi ljudi obavezno trebali smanjiti količinu seksa u životu) Malthus je postao kulturalna karikatura. Čak i danas njegovo ime izjednačuje se sa Scroogeovim (sebični i pohlepni lik Dickensova romana „Božićna priča“) odnosom prema svijetu. 
I dok je Malthus promišljao svoja mračna predviđanja o rastu populacije i ograničenosti resursa, drugi autori tog vremena zapažali su promjene u prirodi (i duhu) kao posljedicu širenja industrije. Tako su engleski romantičarski pisci William Wordsworth i William Blake opisivali duhovnu i imaginativnu dubinu inspiriranu prirodom, borili se protiv mehanizacije urbanog društva i sve snažnije orijentacije na stjecanje i trošenje. U 19. i 20. stoljeću spomenutu književnu tradiciju nastavili su Amerikanci George Perkins Marsh, Henry David Thoreau, John Muir, Aldo Leopold i drugi. Od šuma Mainea, Kanade, Aljaske, Srednjeg zapada i Jugozapada ovi autori, koji su na istinski način zastupali „glasove divljine“, u pisanom obliku čuvali su voljene pejzaže i oplakivali njihovo uništenje potvrđujući uvjerenje da se - kako je Thoreau rekao - "u divljini krije očuvanje svijeta". Marsh je među prvima osvijestio čovjekovu sposobnost da trajno uništi okoliš, dok je Leopold među prvima predvidio osjećaje krivnje koji još i danas dobrano obilježavaju ekološki pokret u cjelini: 

Kada vlastite misli prenesem u tiskaru potičem sječu šume. Kada ulijem vrhnje u kavu, potičem isušivanje močvare za ispašu krava i istrebljenje ptica u Brazilu. Kada u svom Fordu pođem u lov ili promatranje ptica, uništavam još jedno zeleno polje na kojem će se podići naftna bušotina, a na izborima biram novog imperijalistu koji će mi osigurati gume. Povrh toga, ako sam otac više od dvoje djece potičem nezasitnu potrebu za još više tiskarskih strojeva, još više krava, kave i nafte… zbog čega će još više ptica biti ubijeno, još više stabala i cvijeća uništeno ili izbačeno iz svojih prirodnih staništa.