Regenerativni svjetonazor

Chrisna du Plessis Chrisna du Plessis, doktorica znanosti, predstojnica katedre za arhitekturu Sveučilišta Pretorija u Južnoj Africi. 

Koncept regenerativnog dizajna i razvoja morao bi se promatrati u sklopu šireg teorijskog konteksta održivosti. Namjera ovog članka nije detaljno predstaviti brojne teorije, škole i pokrete koji se danas javljaju u sklopu nastojanja da se pronađe odgovor na ključno pitanje: kako sačuvati planet i osigurati održivi razvoj? Svrha ovog članka drugačija je: objasniti glavna obilježja nove regenerativne paradigme u nastajanju te potom usporediti koncepciju s dvjema dominantnim paradigmama aktualnog diskursa održivosti kroz povijesni prikaz njihova razvoja s aspekta društvenih, kulturnih i svjetonazorskih promjena.
 
Tijekom 20. stoljeća razmjeri ljudskih potreba - i utjecaj zadovoljenja tih potreba na sposobnost ekološkog sustava (prirode) da i dalje osigurava njihovo zadovoljenje - dosegli su kritičnu točku. U pokušajima da se pronađu odgovori na krizu stvoreni su temelji za različite paradigme održivosti o kojima se raspravlja u ovom članku.
 
Prva razmatrana paradigma nastala je u domeni javne politike. Ujedinjeni narodi (UN), kao krovna svjetska organizacija, pokrenuli su projekt osmišljavanja zajedničkih mjerila, pokazatelja i strategija održivosti koja su se trebala prihvatiti globalnim konsenzusom.
 
Druga paradigma evoluirala je u privatnom sektoru u procesu nastojanja brojnih biznisa da odgovore na rizike, pritiske i nove mogućnosti koje su se otvarale u okvirima raznih inicijativa očuvanja okoliša.
 
Međutim, jedna i druga paradigma kritizirane su jer ne čine drugo nego perpetuiraju društvene strukture koje su najviše pridonijele stvaranju krize. Kritičari, naime, smatraju da krivicu za sadašnje stanje ne treba tražiti samo u sustavima proizvodnje ili načinima organiziranja gospodarstva već u samoj suštini – u svjetonazoru koji karakterizira današnje društvo. Moderno društvo, smatraju kritičari, temelji se na ekspanzionističkom svjetonazoru ukorijenjenom u mehanicističkom pogledu na svijet. Na prirodu se gleda kao na stroj kojeg se može razumjeti te s kojim se može upravljati - prije svega tako da ga se raščlani na dijelove. Ljudska bića promatraju se odvojeno od prirode i superiorno u odnosu na prirodu jer je, navodno, uz pomoć tehnologije i znanosti mogu kontrolirati kako bi se zadovoljile rastuće potrebe ljudske zajednice i rješavali problemi koje nameću prirodna „eksterna ograničenja“.
 
Treća paradigma razmatrana u ovom članku evoluirala je iz koherentnog teorijskog okvira koji se naziva radikalni ekologizam koji se zalaže za duboke i radikalne promjene u strukturama društva i dominantnom svjetonazoru kako bi planet Zemlja i dalje ostao pogodan za život ljudi. Upravo ova paradigma predlaže regenerativni dizajn i razvoj. Za razliku od prva dva svjetonazora, pristup koji se u konačnici profilirao kao regenerativna paradigma održivosti razvijao se paralelno s drugim nastojanjima ljudi različitih društvenih slojeva da se pronađe odgovor na pitanje o tome kako očuvati opstojnost planete. Najvažniji elementi razvoja ekologizma vrte se oko dva pitanja:
1. Kako naučiti živjeti usklađeno s prirodom?
2. Kako svijet učiniti zdravijim mjestom za život te kako poticati životnost na cijelom planetu?
 
Proces navedenog propitivanja Rees je nazvao „prvom svjesnom/namjernom promjenom paradigme (svjetonazora) u povijesti ljudske vrste“.