Uništavanje okoliša kompleksan je sustav sam po sebi - široko rasprostranjen, s dubokim uzrocima koje je teško vidjeti i razumjeti. Kao i naši preci, možemo reagirati automatski, sa strahom i krivnjom, ili tražiti načine kako se „očistiti“. Pokret "ekološke učinkovitosti" nudi nam razne metode da postignemo naše ciljeve, uglavnom savjetujući da se manje troši i proizvodi.  

Kao jedina vrsta na planetu osuđena na krivnju za opterećivanje iznad granice izdržljivosti, ljudi moraju smanjiti svoje prisustvo, sustave, aktivnosti, pa čak i svoju brojnost – kako bi na koncu na neki način postali „nevidljivi“ na planetu. (Oni koji vjeruju da je prenapučenost naš osnovni problem misle da bi ljudi uglavnom trebali prestati imati djecu.) Cilj je „nula“: nula otpada, nula emisija, nula "ekološkog otiska".

Sve dok se ljudska bića smatraju "lošima", nula je dobar cilj. Ali, biti „manje loš“ zapravo znači da prihvaćamo stvari kakve jesu, da vjerujemo da su slabo dizajnirani, nečasni i destruktivni sustavi najbolje što možemo učiniti. Upravo je u tome najveći neuspjeh pristupa "manje loš": riječ je o neuspjehu imaginacije. Prema našemu mišljenju, radi se o depresivnoj viziji uloge naše vrste u svijetu. Stoga moramo učiniti nešto sasvim drugo; moramo se zapitati: Što je s potpuno drugačijim modelom? Što bi značilo biti 100 posto "dobar"?