Četiri R: Reduce, Reuse, Recycle, Regulate 

Bez obzira na to je li riječ o smanjenju količine otrovnog otpada (stvorenog ili emitiranog), smanjenju količine upotrijebljenih sirovina ili veličini proizvoda (u poslovnim krugovima poznato kao "dematerijalizacija") reduciranje se nameće kao ključno načelo ekološke učinkovitosti. Međutim, smanjenja - kao ključno obilježje redukcije - u bilo kojem od navedenih područja neće zaustaviti iscrpljivanje i uništavanje već će ih samo usporiti dopuštajući im da se događaju u manjim koracima tijekom duljeg vremenskog razdoblja.
Primjerice, smanjenje količine opasnih toksina i emisija koje industrija oslobađa važan je cilj ekološke učinkovitosti. Iako zvuči obećavajuće, nedavne studije pokazuju da tijekom vremena čak i sitne količine opasnih emisija mogu imati katastrofalne učinke na biološke sustave. Posebnu zabrinutost izazivaju endokrini disrupteri – industrijske kemikalije pronađene u različitim plastičnim proizvodima za široku potrošnju – koji kao da oponašaju hormone i povezuju se s biološkim receptorima ljudi i drugih organizama. U revolucionarnom izvješću Our Stolen Future o sintetičkim kemikalijama i okolišu Theo Colburn, Dianne Dumanoski i John Peterson Myers tvrde kako "zapanjujuće male količine hormonski aktivnih spojeva mogu izazvati razne vrste bioloških problema, posebno u zametcima u maternici." Prema autorima, mnoge studije o opasnim industrijskim kemikalijama fokusirane su na uzročnike karcinoma, dok su istraživanja o drugim vrstama oštećenja tek počela. 

S druge strane, nova istraživanja o mikroskopskim česticama koje se oslobađaju u procesu spaljivanja i sagorijevanja - primjerice, u elektranama i automobilima - pokazuju da se one talože u plućima i izazivaju oboljenja. Istraživanje Harvardovih stručnjaka iz 1995. godine pokazalo je da godišnje u Sjedinjenim Državama zbog emisije mikroskopskih čestica umire oko 100.000 ljudi. Iako su zbog toga usvojeni propisi za kontrolu zagađenja, njihova implementacija značajno kasni. 
Spaljivanje je jedna od strategija smanjivanja količina odloženog otpada koja se smatra vrlo učinkovitim rješenjem posebno radi toga što stvara dodanu vrijednost - energiju iz otpada. Međutim, smeće u spalionicama gori samo zato što su vrijedni materijali, poput papira i plastike, zapaljivi. S obzirom na to da spomenuti materijali nisu dizajnirani za takve procese, prilikom spaljivanja otpuštaju dioksine i druge toksine. Primjerice, u Hamburgu pojedini listovi drveća sadrže u sebi toliko visoke koncentracije teških metala iz plinova koje ispuštaju spalionice da se to isto lišće obavezno mora spaljivati čime dolazi do nastanka “začaranog kruga“ (učinak „začaranog kruga“ na ovom primjeru: što se više otpada spaljuje to je veća koncentracija teških metala u lišću. Što je veća koncentracija teških metala u lišću, to je opsežnije spaljivanje – op. ur) s dvostrukim negativnim učinkom: vrijedni materijali poput metala biološki se nakupljaju u prirodi i štete živim organizmima, a s druge strane zauvijek su izgubljeni za industriju koja ih treba kao ulazni resurs.

Zrak, voda i tlo ne mogu u cijelosti apsorbirati otpad, osim ako nije potpuno zdrav i biorazgradiv. Unatoč stalnim zabludama, čak i vodni ekosustavi ne mogu pročistiti i na siguran način pohraniti velike količine otpada koje završe u morima, rijekama i jezerima. Za sada, naime, još uvijek premalo znamo o industrijskim zagađivačima i njihovom utjecaju na prirodne sustave da bi "usporavanje" moglo biti zdrava strategija na duži rok.