Pronalaženje tržišta za ponovno korištenje proizvoda i materijala koji bi inače završili na otpadu 'na prvu' se čini odličnom idejom - industrija i potrošači imaju osjećaj da su učinili nešto dobro za okoliš jer hrpe otpada naizgled "nestaju". Pa ipak, u mnogim slučajevima taj otpad, kao i svaki toksin i zagađivač koji sadrži, jednostavno se prenosi na drugo mjesto. U nekim zemljama u razvoju kanalizacijski mulj reciklira se u hranu za životinje. No, sadašnji konvencionalni dizajn i način obrade kanalizacijskog mulja proizvodi tvari koje zasigurno nisu - niti će ikada biti - zdrava hrana za bilo koju životinju. Kanalizacijski mulj također se koristi kao gnojivo što predstavlja dobronamjerni pokušaj iskorištavanja hranjivih tvari koji zbog sadašnjeg načina obrade osim hranjivih najčešće sadrži brojne štetne tvari (poput dioksina, teških metala, endokrinih razarača i antibiotika) koje nisu prikladne za gnojenje usjeva. Čak i otpadni mulj gradske kanalizacije koji sadrži toaletni papir izrađen od recikliranog papira obično sadrži dioksine. 
Dakle, osim ako materijali nisu posebno dizajnirani da u konačnici postanu sigurna hrana za prirodu, mogu predstavljati problem kao što je slučaj s kompostiranjem. Naime, kada se kompostira tzv. biorazgradivi komunalni otpad koji može sadržavati ambalažu i papir, kemikalije i toksini iz tih tvari završavaju u tlu ili vodi. Čak i ako su toksini prisutni u malim količinama, takva metoda ne može biti sigurna. U nekim slučajevima bilo bi manje opasno zakopati takve materijale na odlagalištu.
Što je s recikliranjem? Kao što smo već napomenuli, dobrim dijelom recikliranje nije ništa drugo doli downcycling; prerada proizvoda i dobivanje materijala niže kvalitete. Kad se recikliraju plastični materijali, plastici dobivenoj od boca za bezalkoholna pića i vodu dodaju se druge vrste plastike kako bi se proizveli hibridni materijali niže kvalitete koji se potom oblikuju u amorfne i jeftine proizvode poput klupa za parkove ili 'ležećih policajaca'. Osim plastike, metali se također često recikliraju na opisani način. Primjerice, visokokvalitetni čelik koji se koristi u automobilima "reciklira" se tako da se rastopi zajedno s drugim dijelovima automobila - uključujući bakar iz kablova i boje - čime se na koncu dobiva reciklirani materijal snižene kvalitete. Iako se ponekad recikliranoj smjesi dodaje visokokvalitetni čelik kako bi hibridna smjesa bila dovoljno čvrsta za sljedeću upotrebu, ona sigurno neće imati odgovarajuća svojstva da se iznova koristi u proizvodnji novih automobila. U međuvremenu, rijetki metali poput bakra, mangana i kroma, boje i plastike, kao i druge komponente koje u čistom obliku imaju vrijednost za industriju, zauvijek se gube. 

Trenutačno ne postoje tehnologije za odvajanje polimera i boja iz metala prije obrade; stoga, čak i ako je automobil dizajniran za rastavljanje u dijelove i recikliranje, tehnički nije izvedivo "zatvoriti petlju" kako bi se na kvalitetan način iskoristio visokokvalitetni čelik. Prilikom proizvodnje jedne tone bakra nastaje nekoliko stotina tona otpada, a neka čelična legura može sadržavati veću količinu bakra nego ista količina iskopane rude. Osim toga, prisutnost bakra u čeliku slabi njegova svojstva. Zamislite kakva bi se korist mogla ostvariti kada bi industrija pronašla isplativi način oporavka bakra umjesto da ga kontinuirano gubi.

Aluminij je još jedan vrijedan materijal čija se vrijednost i kvaliteta umanjuju recikliranjem. Tipična limenka za piće obično se sastoji od dvije vrste aluminija: stijenke su obično načinjene od legure aluminija i mangana na koju se dodaju premazi i boje, dok su poklopci izrađeni od posebne legure aluminija i magnezija. U konvencionalnoj reciklaži navedeni materijali zajedno se rastope što rezultira slabijim i manje korisnim materijalom. 

Izgubljena vrijednost i izgubljeni materijali nisu jedina briga downcyclinga koji umnogome povećava onečišćenje biosfere. Primjerice, boje i plastika rastopljeni u recikliranom čeliku sadrže u sebi mnogo štetnih kemikalija, a elektrolučne peći za recikliranje sekundarnog čelika koji se koristi u građevinskoj industriji veliki su izvor emisije dioksina - nezgodne nuspojave navodno ekološki korisnog procesa. S obzirom na to da više-manje svi reciklirani materijali imaju inferiorniju kvalitetu od originalnog proizvoda, često im se dodaju kemikalije kako bi se poboljšala svojstva da bi se ponovno iskoristili. Primjerice, kada se neke plastike rastope te se onda međusobno pomiješaju, lanci u molekulama polimera skraćuju se gubeći time čvrstinu i fleksibilnost. Budući da se svojstva materijala reciklirane plastike mijenjaju (elastičnost, glatkoća i vlačna čvrstoća se smanjuju), dodaju se kemikalije ili mineralni aditivi radi dostizanja željene kvalitete. Shodno tome, reciklirana plastika obično u sebi ima mnogo više aditiva od originalne plastike.
Budući da nije dizajniran s idejom da ga se reciklira, papir zahtijeva opsežno izbjeljivanje i druge kemijske procese kako bi se pripremio za ponovnu upotrebu. U tu svrhu dodaje mu se posebna mješavina kemikalija i celuloze, a u nekim slučajevima i otrovne tinte – redom štetnih nepoželjnih supstanci. Vlakna recikliranog papira su kraća, a sam papir manje je gladak od originalnog tako da se trenjem hrapavog recikliranog papira oslobađaju specifične čestice koje potom ljudi udišu što nerijetko dovodi do bolesti dišnih putova i sluznice. Primjerice, u posljednje vrijeme primjetna je sve češća pojava alergije na novine koje se često izrađuju od recikliranog papira.