Prema tome, unatoč dobrim namjerama kreativna upotreba recikliranih materijala za nove proizvode može se pokazati pogrešnom u ekološkom smislu. Primjerice, ekološki svjesni pojedinci smatraju da kupnjom i nošenjem odjeće izrađene od vlakana recikliranih plastičnih boca čine dobro djelo i štite prirodu. Međutim, vlakna plastičnih bočica sadrže u sebi toksine poput antimona, katalitičkih ostataka, ultraljubičastih stabilizatora, plastifikatora i antioksidansa koji nisu stvoreni da se dodiruju s ljudskom kožom. Drugi primjer pronalazimo u još jednom velikom trendu: korištenju recikliranog papira kao izolacijskog materijala. No, da bi se reciklirani papir učinio prikladnim za izolaciju moraju mu se dodati kemikalije (kao što su fungicidi za uništavanje plijesni) čime se potenciraju problemi uzrokovani otrovnim bojama i drugim zagađivačima. Takva izolacija potom ispušta formaldehid i druge kemikalije u prostor u kojem ljudi stanuju. 

U navedenim slučajevima programi recikliranja potiskuju druga moguća rješenja gubeći iz vida važnu činjenicu: samo zato što se materijal reciklira, ne postaje automatski ekološki benigan - pogotovo ako nije dizajniran za recikliranje. Stoga slijepo usvajanje površnih pristupa očuvanja okoliša, bez potpunog razumijevanja njihovih učinaka, nije uvijek bolji - a često se pokazuje još i gorim pristupom - nego jednostavno ne činiti ništa.
Downcycling ima još jedan nedostatak. Za tvrtke on često predstavlja dodatni trošak, dijelom stoga što pokušava prisiliti materijale na više životnih ciklusa iako oni za to nisu originalno dizajnirani, a dijelom stoga što za svoje ciljeve koristi komplicirane postupke konverzije koji zagađuju te usput troše energiju i resurse. 

Europsko zakonodavstvo zahtijeva da se materijali za pakiranje od aluminija i polipropilena obavezno recikliraju. No, kako kutije ili konzerve nisu dizajnirane za recikliranje u novu ambalažu (tj. da ih industrija ponovno koristi za izradu vlastitih proizvoda), poštivanje propisa rezultira dodatnim operativnim troškovima. Komponente starih pakiranja često se pretvaraju u proizvode niže kvalitete dok se na kraju ne spale ili ne odlože na odlagališta. U ovom slučaju, kao i u mnogim drugima, ekološka agenda postaje teret, a ne prednost za industriju. 

Jane Jacobs, ekonomistica i stručnjakinja za urbano planiranje, u knjizi Systems of Survival opisuje dva osnovna - kako ih ona naziva – „civilizacijska sindroma“: s jedne strane je skrbnik (guardian), a s druge strane trgovanje (commerce). Skrbnik je vlada ili državna agencija čija je primarna svrha štititi javnost. Državni aparat daje si pravo provoditi sankcije jer on predstavlja javni interes što znači da bi trebao izbjegavati „trgovanje“ (sukob privatnog i javnog interesa). 

S druge strane, „trgovina“ je svakodnevna, trenutačna razmjena vrijednosti. Novac, kao njen primarni alat, brzo je sredstvo razmjene. Trgovina je brza, vrlo kreativna, stalno traži kratkoročnu i dugoročnu prednost i inherentno je iskrena: ne možete poslovati s ljudima ako nisu pouzdani. Svaki hibrid ovih dvaju sindroma, smatra Jacobs, toliko je pun problema da vremenom postaje "monstruozan". Novac, alat trgovine, vremenom uvijek pokvari skrbnika. Regulacija, alat skrbnika, vremenom uvijek uspori trgovinu. Primjerice, proizvođač može potrošiti mnogo novca na poboljšanje proizvoda i njegovo usklađivanje s propisima, ali komercijalni korisnici (potrošači) možda žele upravo suprotno: dostupan i jeftin proizvod zbog kojeg neće snositi dodatne troškove. Ako im se to ne omogući, potražit će proizvode s drugih tržišta na kojima propisi nisu toliko strogi. U tom neželjenom preokretu, neregulirani i potencijalno opasni proizvod dobiva na konkurentskoj prednosti.