Za regulatore koji pokušavaju uvesti mjere zaštite za cijele industrije, najdraža rješenja su ona koja se primjenjuju u velikim razmjerima kao što su tzv. end-of-pipe rješenja kada se propisi primjenjuju na tijekove nastajanja otpada i onečišćenja u određenim procesima ili sustavima. Osim toga, regulatori mogu uvesti propise za smanjenje ili ublažavanje emisija na prihvatljiviju razinu zahtijevajući, primjerice, od tvrtki da pojačaju ventilaciju zgrade kada je zrak loše kvalitete. Ovakva "rješenja" nisu dobra i svakako predstavljaju neučinkovit odgovor koji ne propituje dizajn koji je izazvao onečišćenje. Suštinski nedostatak ostaje: loše dizajnirani materijali i sustavi koji nisu prikladni za uporabu. 

Jacobs osvještava i druge probleme s "monstruoznim hibridima". Zakonodavstvo, naime, nalaže tvrtkama da se pridržavaju propisa pod prijetnjom kazne, ali rijetko kada nagrađuje za poduzimanje inicijative. Budući da propisi često zahtijevaju uniformna rješenja, a ne dublju analizu dizajna proizvoda, zakonodavstvo zapravo ne potiče kreativno rješavanje problema. Povrh toga, regulacija nerijetko potiče međusobne sukobe ekologa i industrije. Budući da zakonodavstvo propisuje i kažnjava u slučaju kršenja pravila, poslovni subjekti aktivnosti zakonodavca vide kao teret i neugodnu obavezu. Ciljeve očuvanja okoliša obično postavlja i nameće skrbnik - a biznis ih doživljava kao dodatnu dimenziju onkraj ključnih operativnih procesa - pa stoga takve inicijative zaštite okoliša smatra inherentno neekonomičnim.

Svrha ovog teksta nije u tome da kritizira pojedince i sustave koji u dobroj vjeri nastoje stvarati i provoditi zakone namijenjene zaštiti javnih dobara. U svijetu u kojem je neinteligentni i destruktivni dizajn proizvoda i sustava česta pojava, propisima se doista mogu smanjiti neposredne štetne posljedice. Pa ipak, suštinski gledano, regulacija nije ništa drugo nego znak neuspjela dizajna. Regulacija zapravo predstavlja ono što bismo mogli nazvati dozvola za nanošenje štete (u nekoj unaprijed određenoj mjeri): dozvola koju je vlada dala industriji da slobodno širi boleštine, uništava i sije smrt po "prihvatljivoj" stopi. Za razliku od toga, kao što ćemo vidjeti u nastavku, istinski dobar dizajn uopće ne zahtijeva regulaciju.

Gledano na prvi pogled, koncept eko-učinkovitosti plemenit je i vrijedan divljenja iako ne može predstavljati uspješnu strategiju na duži rok zbog toga što jednostavno nije dovoljno dubok. Naime, koncept eko-učinkovitosti funkcionira unutar istog sustava koji je izazvao probleme samo što ih usporava moralnim zabranama i kaznenim mjerama pa stoga predstavlja tek malo više od iluzorne promjene. Oslanjanje na ekološku učinkovitost za spasenje palente moglo bi rezultirati upravo suprotnim efektom: tihom podrškom industriji da do kraja završi započeto nedjelo. 

Sjetite se retroaktivnog dizajnerskog zadatka koji smo primijenili na industrijsku revoluciju. Ako bismo na sličan način sagledali industriju u kontekstu eko-učinkovitosti, rezultati bi mogli izgledati kako slijedi u nastavku. 
Dizajnirajte industrijski sustav koji će:
• svake godine ispustiti manje kilograma otrovnog otpada u zrak, tlo i vodu 
• mjerite napredak koji nastaje zbog manje aktivnosti
• ispunite zahtjeve tisuća složenih propisa da se ljudi i prirodni sustavi ne bi prebrzo otrovali
• proizvodite manje materijala koji su toliko opasni da će buduće generacije morati živjeti u stalnom strahu od štetnih posljedica 
• stvarajte manje količine beskorisnog otpada
• spremajte manje količine vrijednih materijala u rupe po cijelom planetu, odakle se nikad neće moći povratiti.