Eko-učinkovite tvornice uzimaju se kao uzoriti primjeri suvremene proizvodnje. No, istina je da mnoge od njih i dalje zagađuju samo što zagađenje distribuiraju u manje očitom smjeru. Manje učinkovite tvornice - umjesto da kroz visoke dimnjake šalju emisije na udaljena mjesta - obično kontaminiraju lokalni prostor. Lokalno uništavanje očito je i vidljivo svima: ako znate s čime ste suočeni vjerojatno ćete biti dovoljno mudri da u vezi toga nešto i poduzmete. S druge strane tzv. „učinkovito uništavanje“ teže se otkriva te automatski teže zaustavlja. 

U filozofskom smislu „učinkovitost“ nema nezavisnu vrijednost: ona ovisi o vrijednosti većeg sustava kojeg je dio. Primjerice, „učinkoviti nacist“ zasigurno je zastrašujući pojam. Prema tome, u nedostatku primjerenih ciljeva, „učinkovitost“ uništavanje često čini dodatno podmuklijim.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, treba kazati kako učinkovitost nikoga ne zabavlja. U svijetu kojim dominira učinkovitost, razvoj se podređuje isključivo uskim i praktičnim ciljevima pa ljepota, kreativnost, mašta, užitak, inspiracija i poezija postaju suvišni čime se stvara vrlo neprivlačnu stvarnost. Pozivam vas, primjerice, da zamislite potpuno učinkoviti svijet: u toj stvarnosti talijanska večera služila bi se u crvenoj piluli, s čašom umjetno aromatizirane vode. Mozart bi se svirao dvočetvrtinskim tonovima, a Van Gogh bi koristio samo jednu boju. Whitmanova raskošna Song of Myself stala bi na jednu stranicu. Ništa bolje ne bi bilo s „učinkovitim“ seksom. Prema tome, učinkoviti svijet nije nešto što bismo mogli podvesti pod pojam „očaravajuće“. Za razliku od prirode, takvu stvarnost mogli bismo nazvati „vrlo škrtom“. 

Pa ipak, ovo nije osuda svih oblika učinkovitosti. Kada se implementira kao alat unutar većeg i djelotvornijeg sustava, u svrhu pozitivnog utjecanja na široki raspon problema (ne samo ekonomskih), učinkovitost može itekako biti korisna i vrijedna. Izuzetno vrijednom može se pokazati i kao prijelazna strategija koja će sadašnjim sustavima pomoći da uspore i naprave zaokret. Međutim, sve dok je suvremena industrija toliko destruktivna, pokušaji da se učini „manje lošom“ fatalno su ograničeni. 
Biti "manje loš" kao pristup rješavanju ekoloških problema industrije odigrao je ključnu ulogu u slanju važnih poruka o nužnosti brige za životnu sredinu - poruka koje i dalje okupiraju pažnju svjetske javnosti i potiču na važna istraživanja. Istovremeno, umjesto da iznose nadahnute i uzbudljive vizije promjene, konvencionalni pristupi zaštiti okoliša usredotočuju se na ono što ne bi trebalo činiti pa bi se na zabrane koje oni donose moglo gledati kao na neku vrstu „upravljanja krivnjom“ zbog kolektivnih grijeha - poznatim placebom zapadnjačke kulture. 

U ranim društvenim zajednicama naše povijesti, tipične reakcije na goropadne kompleksne sustave za koje su ljudi osjećali da ih ne mogu kontrolirati - poput sila prirode - bili su razni obredi pomirenja, pokajanja i žrtvovanja. Društva širom svijeta razvila su sustave vjerovanja utemeljene na mitu da loše vrijeme, glad ili bolest podrazumijeva da je netko naljutio bogove koje se prinošenjem žrtve nastojilo udobrovoljiti. U nekim kulturama čak i danas zahtijeva se žrtvovanje nečeg vrijednog kako bi se povratio božji blagoslov i ponovno uspostavila stabilnost i usklađenost.