Naš planet živi je sustav koji oblikuje i podržava život, a ta životvornost planetarnog sustava inherentno je kreativna i nepredvidljiva. Od samih početaka, spomenuta nepresušna kreativnost događala se prema ustaljenom obrascu: život se razvijao od jednostavnih prema složenim strukturama, od homogenih jednostaničnih organizama koji su u početku kolonizirali planet do bezbrojnih visoko diferenciranih vrsta, od mikroorganizama do velikih kompleksnih sisavaca.
 
Evolucijski nagon pokretao je razvoj raznih životnih oblika u razdoblju od četiri milijarde godina pa će nas ignoriranje ove činjenice prilikom dizajniranja raznih tehnoloških rješenja neminovno dovesti u sukob s prirodom i s nama samima. Naime, već nekoliko stoljeća kao ljudska vrsta nastojimo se izdvojiti i uzdići iznad naizgled „nepredvidljivog“ i „neurednog“ prirodnog svijeta koristeći pritom moćnu tehnologiju za stvaranje naizgled „predvidljivog“ i „kontrolabilnog“ svijeta. Pod utjecajem interpretacije pojmova „evolucije“ i „prirodne selekcije“ industrijskog doba, u procesu borbe za oskudne resurse činili smo sve što je u našoj moći kako bismo homo sapiensu osigurali primat u odnosu na druge vrste.
 
Gledano iz današnje perspektive, takva dugoročna ili kratkoročna strategija teško će se pokazati pobjedničkom. Lawrence Slobodkin, jedan od pionira znanosti ekologije, evoluciju je opisao kao neku vrstu egzistencijalnog nadmetanja u kojem je jedino pravilo „ostati unutra“ odnosno „ostati u igri“. Implikacija opisanog stava ogleda se u tome da kao relativno nova vrsta na planetu naučimo izbjeći sudbinu 99,9 posto ostalih vrsta koje su nekoć nastanjivale Zemlju.
 
Stoga prvo načelo regenerativnog razvoja glasi dizajnirati za evoluciju što predstavlja značajno odstupanje od entropijskog pristupa na čijim smo temeljima gradili naše postojanje posljednja četiri ili pet stoljeća.
 
 
Novo tumačenje evolucije
 
Od trenutka kada je Charles Darwin objavio svoje ključno djelo Podrijetlo vrsta, na temelju novih znanstvenih otkrića i spoznaja generacije evolucijskih biologa pročišćavale su, korigirale i dodavale nove slojeve znanja na njegov primarni postav. Pa ipak, dok je razumijevanje evolucije općenito prihvaćeno kao „kretanje od jednostavnog prema složenom“, razumijevanje procesa na koji evolucija doista funkcionira ostalo je predmet teorije, istraživanja i brojnih rasprava. Međutim, vremenom se iskristaliziralo kako u kontekstu održivosti posebno relevantne škole mišljenja primarnim pokretačem evolucije smatraju suradnju (koja proizlazi iz uzajamnosti interesa među organizmima i ekosustavima), a ne konkurenciju kako smo smatrali do sada.  
 
Naime, duže od jednog stoljeća prirodna selekcija opisuje se kao fenomen potaknut i uzrokovan borbom za oskudnim resursima. Ideja da se organizmi međusobno bore za opstanak još uvijek dominira u popularnoj kulturi iako najnovije spoznaje govore o tome da to - u najmanju ruku - nije čitava priča. Prema riječima Martina Nowaka, voditelja kolegija Evolutionary  Dynamics na Sveučilištu Harvard, "Suradnja je neophodna kako bi evolucija mogla stvoriti nove razine organizacije. Pojava genoma, stanica, višestaničnih organizama, društvenih insekata (primjerice mrava) i ljudskog društva u osnovi se uvijek temeljila na suradnji, a ne na konkurenciji kako se dosad mislilo."
 
Darwin je o tome pisao: "Najvažniji uzrok promjene u organizmima pronalazim u njihovu međusobnom odnosu, odnosno u njihovu međusobnom djelovanju - poboljšanje svojstava jednog bića može izazvati poboljšanje ili istrebljenje drugih bića." Međutim, brojna tumačenja Darwinova rada usredotočila su se, nažalost, na aspekt istrebljenja zanemarujući pritom mogućnost poboljšanja odnosno evolucije vrste.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...