Ugovorna održivost
 
Poticanje ekološkog razvoja kao ishodišta održivosti vodilo je stvaranju različitih pravnih okvira kao temelja onog što će kasnije postati „održivi razvoj“ prema tumačenju državnih službenika i vlada zemalja svijeta. Sporazumi o tom problemu postignuti su na važnim sastancima poput UN-ove konferencije o okolišu održane 1972. u Stockholmu, zatim 1974. godine na sastanku UNEP/UNCTAD na temu obrazaca u korištenju resursa, zaštiti okoliša i razvojnim strategijama u Cocoyocu u Meksiku. Također, objavljene su važne publikacije poput studije „Naša zajednička budućnost“ (World Commission on Environment and Development – WCED) 1987. godine. The Earth Summit, sastanak u Rio de Janeiru 1992. godine, i zaključci s tog sastanka predstavljaju prvi međunarodni dokument kojim je postignut politički konsenzus te kojim su definirane referentne točke i akcijski planovi održivog razvoja poznat kao „Agenda 21“ (United Nations Commission on Environment and Development – UNCAD, 1992.).
 
Navedeni dokumenti redom teže stvaranju idealiziranog društva u kojem će svaki član imati odgovarajući krov nad glavom, čistu vodu, struju, siguran i zdrav društveni i fizički okoliš, dostojanstveni posao, pristojnu naobrazbu, zaštitu od svih vrsta nepravdi, slobodu izražavanja vjerskih i političkih uvjerenja te slobodan izbor stila života s time da se istovremeno vodi velika briga o prirodi i okolišu. Na temelju dokumenata predložen je cijeli niz smjernica, obilježja i „dimenzija“ održivih gradova. Uglavnom, smjernice se temelje na koncepcijama kao što su „organizacija života u uvjetima visoke gustoće naseljenosti“, „održivi modeli transporta“, „pametni urbanistički planovi“ (koji kombiniraju rezidencijalne i komercijalne dijelove u jedinstvene cjeline), „dostupnost stanova po pristojnim cijenama“, „integrirano razvojno planiranje“, „pravo lokalnih zajednica na samoodlučivanje“ i sličnima.
 
 
Stvaranje utopije putem konsenzusa
 
Iako se s jedne strane ne može osporiti moralna vrijednost ideala navedenih u UN-ovim dokumentima, s druge strane postavlja se opravdano pitanje u kojoj se mjeri tom specifičnom interpretacijom održivosti doista postavlja novi način promišljanja razvoja. Na svjetskom skupu o održivom razvoju 2002. godine (World Summit on Sustainable Development) postalo je jasno da postoje dvije grupe sudionika koje koriste iste pojmove te da svaka grupa pod istim pojmom podrazumijeva druge sadržaje. Jedna grupa (npr. Svjetska banka, United Nations Development Programme – UNDP) postavljala je pitanje: „Kako ćemo održati razvoj?“ (pitanje na engleskom jeziku glasi how do we sustain development, što znači da je primarna briga „održati razvoj“, a tek sekundarna „održivi razvoj“, op.ur) Druga grupa, među kojima su bili znanstvenici P. Raskin i njegovi istomišljenici, postavljala je drugačije pitanje: „Što učiniti kako bismo se razvili radi toga da osiguramo dugoročni suživot ljudske zajednice i prirodnih sustava“.
 
Prema tome, strategije poput UN Millennium Development Goals i New Partnership for Africa's Development (NEPAD) naglašavaju značaj razvoja i neoliberalnog ekonomskog rasta prvenstveno zbog toga da razvijene zemlje zadrže sadašnji stil života te da se zemlje u razvoju stave na „put održivog rasta i razvoja“ (NEPAD, 2001. paragraf 67) koji će ih vremenom dovesti na razinu razvijenog svijeta. Rezultat svega vrlo često su specifične „liste želja“ koje variraju prema specifičnoj kulturološkoj interpretaciji pojma „razvoj“ i onog što se smatra prihvatljivim ekonomskim modelima (kako ih definira Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i UN). U tim procesima „održivi razvoj“ (engl. sustainable development) počeo se zapravo tumačiti kao „održavanje razvoja“ (engl. sustained development).
Kritičari programa „održanja razvoja“ tvrdili su da se izgubio početni cilj globalnog projekta održivosti (i njegova glavna svrha u vidu rješavanja problematičnog odnosa ljudi i prirode) te, što je još važnije, da je sam program razvoja na kojem se projekt temelji vrlo upitan zato što negira nezapadnjačke, neindustrijske kulture, vrijednosti i tehnologije jer su „inferiorne“ pa ih stoga treba zamijeniti monokulturom nekog „naprednog“ kulturnog izričaja (Esteva, 1993.; Sach, 1993.).


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...