U kontekstu ciljeva, najveći se problem odnosi na zabludu kako će vas njihovo dostizanje, samo po sebi, dovesti do istinske sreće. Istina je, zapravo, malo drukčija. Sam proces nastojanja usmjeren prema dostizanju cilja donosi mnogo više sreće od konačnog primanja dara. Osim ako se ne radi o borbi za goli opstanak, ostvarenje ciljeva nikada vam neće donijeti sreću u mjeri u kojoj će to učiniti kreativni napori uloženi u njihovo dostizanje. Naravno, ako ste se izgubili u pustinji i očajnički tražite oazu, tada vam je cilj veoma važan. Opstanak je u pitanju. Tome se ništa ne treba dodati.

S druge strane gledano, naše su želje obično u većoj mjeri materijalne. Primjerice, zamislimo kako se bavite nezanimljivim i dosadnim poslom štedeći pritom za kupnju male brodice. Svakoga tjedna odvajate od svojih primanja izvjesnu količinu novca čime se primičete sve bliže i bliže svojem cilju. Vjerovali ili ne, sam proces skupljanja sredstava budi u vama određenu sreću koja je direktno povezana s ispravnošću vašega puta. Dobro znate da brodicu želite radi toga što želite ribariti s prijateljima, a to će vam, nesumnjivo, donijeti veliko zadovoljstvo. U tom procesu kontinuiranog približavanja cilju, u borbi, patnji i trpljenju, bili vi svjesni toga ili ne, vaše se biće nalazi u stanju blaženstva jer se kreće ispravnim i izvjesnim putem prema ostvarenju svojih snova. Sjetite se one poznate izreke Johna Lennona: "Meni osobno... mnogo je zanimljivije bilo postati (Beatlesima) nego što je to bilo biti (Beatles)!"

Na isti se način osjećaju mnoge iznimno uspješne osobe jednom kada dostignu velike životne prekretnice. Naravno da su redom oduševljeni postignutim ciljem. No, svi oni istovremeno i jednoglasno ističu postojanje stanovitog "osjećaja praznine" koji obično slijedi postignuće. Osvajanje Mount Everesta alpinistima donosi sreću. Uživanje u prekrasnom pogledu s vrha ugodu i zadovoljstvo.

Nažalost, ugoda i zadovoljstvo brzo nestaju, tope se poput snijega u proljeće.

Stoga bi nam bolje bilo usmjeriti se na istinsku sreću, nego na ugodu i zadovoljstvo. A sreća se, u svom najčišćem i najprofinjenijem obliku, pronalazi u stvaralaštvu. Dok arhitekta konstruira strukture, svaki trenutak stvaranja donosi mu sreću. Kada se izgradnja jednom završi, počinje se diviti vlastitoj kreaciji čime na scenu poziva ugodu i zadovoljstvo.

Još jedno obilježje sreće njezina je kolektivna priroda. Kada dvije osobe crpe sreću iz istog izvora, kada su sretne iz istih pobuda, ukupna se sreća uvećava. Usklađivanjem s drugom osobom doživljavamo i proživljavamo iskustvo jedinstva koje učvršćuje našu sreću. Razmjena transcendira individualnost.

Promotrimo sada različite vrste sreće i njima popratnu ugodu i zadovoljstvo na primjeru kirurga i plesača u diskoteci.