Proces društvenog inoviranja

Geoff Mulgan Geoff Mulgan, ravnatelj Young Foundation zaklade iz Londona (Velika Britanija), vodećeg svjetskog centra za društvene inovacije, društveno poduzetništvo i javne politike s pedeset godišnjom tradicijom. Prethodno je bio angažiran u britanskoj vladi kao direktor Strateškog odjela i Šef za javnu politiku u uredu premijera. Gostujući je profesor na London School of Economics, University College London i Melbourne University.

Svaka istina prolazi kroz tri faze. Na početku joj se svi smiju. Zatim joj se grubo odupiru. Na kraju je prihvaćaju kao nešto "posve očigledno". - Arthur Schopenhauer

Dobar dio današnjih uobičajenih segmenata života nekada su bile radikalne inovacije, odnosno rješenja koja su bila novost na svjetskoj razini. Prije stotinjak godina tek su rijetki vjerovali da se običnom čovjeku treba dozvoliti slobodna vožnja brzim automobilom, ideja besplatnog javno-zdravstvenog sustava doimala se apsurdno utopijskom, koncept "dječjih vrtića" smatran je revolucionarnim, a samo jedna država osigurala je ženama pravo glasa na izborima. Pa ipak, u međuvremenu su spomenute ali i brojne druge društvene inovacije pronašle put s margina u središte društvenih zbivanja.

U pojedinim razdobljima novije povijesti društvene inovacije najviše je poticalo civilno društvo (vidi tekst u okviru: Što je to "društvena inovacija"?). Snažni val industrijalizacije i urbanizacije u devetnaestom stoljeću praćen je nevjerojatnim usponom društvenog poduzetništva i inovacija: uzajamne pomoći, mikro-krediti, stambene štedionice, zadruge, sindikati, književni klubovi i filantropiji skloni poslovni lideri koji su razvijali uzorite gradove i uzorite škole. U Britaniji devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća civilno društvo pokrenulo je utjecajne nove modele skrbi za djecu, stanovanja, razvoja lokalnih zajednica i socijalne skrbi za odrasle. U nekim drugim razdobljima vlade država preuzele su primat u razvoju društvenih inovacija – primjerice, u godinama nakon 1945. demokratske vlade razvijale su "socijalnu državu", "obrazovni sustav" i institucije pomoću raznih pristupa i metoda kao što su to kreditne banke za poljoprivrednike i mreže učilišta za obrazovanje odraslih. (Bilo je to vrijeme kada je široka javnost na civilne i dobrotvorne organizacije počela gledati kao na pretjerano ograničene, paternalističke i neučinkovite sustave u zadovoljavanju društvenih potreba na svim razinama.)

Nema sumnje da će se tempo društvenih inovacija u nadolazećem stoljeću dodatno ubrzati. U svakom slučaju, u neprofitne organizacije i organizacije civilnog društva danas se slijeva više novca nego ikada ranije. Gospodarstvima kako razvijenih zemalja tako i zemalja u razvoju, doduše u manjoj mjeri, sve više dominira uslužni sektor, dok značaj proizvodnje sve više opada. Predviđa se kako će u idućih 20 godina nacionalna gospodarstva najveći rast ostvariti upravo na području zdravstva i obrazovanja, čiji su udjeli u BDP-u već danas veći od udjela industrije automobila, čelika ili telekomunikacija. U rastućim društvenim sektorima usluge pružaju razne komercijalne, dobrovoljne i javne organizacije u kojima javna politika igra ključnu ulogu te u kojima klijenti surađuju s proizvođačima na stvaranju novih vrijednosti (učitelj, ma kako on dobar bio, ne može natjerati učenike da nauče nešto ako oni to sami ne žele). Iz navedenih razloga jasno je kako su tradicionalni modeli poslovnog inoviranja ograničeni - glavnina ključnih inovacija u idućim desetljećima doći će iz domene društvenih inovacija, a ne kao rezultat inovacijskih obrazaca u IT sektoru ili pak osiguranju.