Sve ovo lidere, menadďż˝ere i ekonomiste dovodi u priliďż˝no nezgodnu situaciju koja se najbolje moďż˝e opisati metaforom praďż˝ovjeka koji toljagom lupa po raďż˝unalu u nastojanju da ga popravi uvjeravajuďż˝i nas pritom kako "dobro zna što ďż˝ini". Buduďż˝i da ih smatramo kompetentnima u mjeri u kojoj uspješno uspostavljaju kontrolu, u oďż˝ima javnosti ovi se ljudi prikazuju struďż˝njacima iako je sada znanstveno dokazano kako njihove prognoze nemaju realno utemeljenje pa zbog toga ne mogu biti drugo nego više ili manje pogrešne. Kako od njih traďż˝imo da znaju što ďż˝ine, oni mudro procjenjuju da je javno iskazivanje ranjivosti i nesigurnosti veoma riskantno. Tako se vrtimo u zaďż˝aranom krugu – mi oďż˝ekujemo da oni znaju, a oni, više ili manje svjesni da ne znaju - kriju svoje neznanje zbog naših oďż˝ekivanja.

Navedeni obrazac u korijenima je svih naših problema stoga ga moramo ďż˝im prije osvijestiti. Ako se lideri, menadďż˝eri i ekonomisti uporno nastave ponašati kao da im je sve apsolutno jasno, kao da poznaju sve ďż˝injenice, kao da su posve sigurni oko svih pitanja, kao da toďż˝no prepoznaju uzroke te shodno tome i najbolje ishode procesa te da su sigurni na koji ďż˝e ih naďż˝in postiďż˝i, teško da ďż˝e nam ikada biti bolje.

Štoviše, upusti li se netko u rješavanje kompleksne društvene problematike s gotovim odgovorima u rukavu trebalo bi ga javno prozvati. Lideri moraju shvatiti da nisu meďż˝u nama radi odgovora i kontrole neďż˝ega što se oďż˝ito kontrolirati ne moďż˝e veďż˝ radi povezivanja ljudi i kolektivne inteligencije. Ne smiju zaboraviti da rješenja izviru, malo-pomalo, djeliďż˝ po djeliďż˝ iz tkiva cjelokupne zajednice pa se njihov kljuďż˝ni zadatak ogleda u spajanju nasumiďż˝nih uvida u koherentnu cjelinu. Osim toga, u kontekstu njihove nove kompetentnosti neobiďż˝no je vaďż˝no otvoriti se zajedniďż˝kom i neskrivenom neznanju, uďż˝enju i svjesnosti koja nas jedina moďż˝e provesti kroz kaos do savršenog reda.