No, to se ipak nije dogodilo. Najveďż˝im dijelom puta istraďż˝ivaďż˝i su namjerno izbjegavali Aboridďż˝ine koje su smatrali divljacima. Istina, povremeno bi naišli ne neke grupice, ali nisu s njima uspostavljali smislene kontakte. Aboridďż˝ini su se uglavnom drďż˝ali na pristojnoj udaljenosti od Europljana, pomno ih pritom prateďż˝i. Što ne ďż˝udi jer su ta "smiješna strana bijela stvorenja" nosila opasno oruďż˝je i smiješna odijela, govorila misterioznim jezikom te zaposjedala njihov teritorij i sveta mjesta. Naravno da su drevni stanovnici bili sumnjiďż˝avi, uplašeni i pomalo znatiďż˝eljni.

U svojem dnevniku Burke opisuje susret s jednim starim Aboridďż˝inom: "Kod King's Creeka susreo sam jednog starog ďż˝ovjeka koji je prvo piknuo drveno koplje u zemlju da bi potom uzeo pijesak u dlanove i bacao ga u zrak. Kada sam iziritiran njegovim ponašanjem ispalio hitac iz pištolja, kukaviďż˝ki je pobjegao." Burkov opis akcije i reakcije otkriva njegov stav prema Aboridďż˝inima: smatrao ih je posve bezvrijednim i nedostojnim biďż˝ima. Wills je u svojim dnevnicima još bolje opisao njihovu percepciju pustinjskih nomada. U jednom trenutku Aboridďż˝ini su prišli istraďż˝ivaďż˝ima i pozvali ih da sudjeluju u plemenskom ritualnom plesu. Wills je zabiljeďż˝io:

Veliko pleme crnaďż˝kih domorodaca prišlo je do našeg logora... Nisu prestajali dodijavati...pozivajuďż˝i gestama na ples... što smo mi odluďż˝no odbijali. Bili su toliko dosadni i uporni da smo morali zapucati. Nakon toga odmah su pobjegli. Stoga zakljuďż˝ujem da su priliďż˝no plašljivi te da nisu ratniďż˝ki nastrojeni... u rijetkim trenucima kada smo ih viďż˝ali, nisu izgledali simpatiďż˝no. Sve u svemu, rijeďż˝ je grupici koja ni po ďż˝emu ne zavrjeďż˝uje bilo kakvu paďż˝nju.

Kada su ďż˝lanovi ekspedicije konaďż˝no shvatili da su se izgubili, pokušali su uspostaviti kontakt s Aboridďż˝inima. ďż˝lanovi Yandruwandha plemena dali su im nešto hrane, ali s obzirom na bahatost bijelaca, uskoro su im prestali pomagati. Napetost je kulminirala kada je jedan mladi Aboridďż˝in pokušao oduzeti Burkeu komad nauljenog platna. Burke je u ljutnji uzeo pištolj i ispalio hitac iznad mladiďż˝eve glave da ga uplaši i pošalje poruku upozorenja ostalima. Jedan drugi Aboridďż˝in došao je do Johna Kinga, stavio svoj bumerang na Kingovo rame i zaprijetio da ďż˝e ga ubiti. Potom nije više prijetio jer je to bio samo znak upozorenja, isto kao i Burkeov.

Pojedini pripadnici plemena predveďż˝er su se vratili u logor istraďż˝ivaďż˝a pokušavši obnoviti normalne odnose. Donijeli su im nekoliko mreďż˝a za hvatanje ribe i nešto hrane. U napadu bijesa, Burke je bacio donešene stvari na zemlju i ponovno ispalio hitac prema Aboridďż˝inima. Domorocima je tada prekipjelo - napustili su logor i prepustili bijelcima da se sami snalaze onako kako najbolje znaju.

Burke, Wills i King lutali su okolicom dezorijentirani i oďż˝ajni, uzalud traďż˝eďż˝i hranu. Vruďż˝ina je bila nepodnošljiva, a smrt blizu. U svojem dnevniku, na dan 24. lipnja 1861. godine Wills je drhtavom rukom upisao: "Uďż˝asna noďż˝... King je otišao nabrati nardoo (vrsta paprati koja raste u tim krajevima Australije, op. prev.)... ali ja sam jako slab. Sam kaďż˝e da više nije u stanju hodati, a kako su on i gospodin Burke sve slabiji, male su šanse da ďż˝emo se izvuďż˝i. Po svoj prilici skonďż˝at ďż˝emo od gladi, ukoliko ne sretnemo crnce."

Meďż˝utim, bilo je prekasno. Nekoliko dana potom Burke i Wills su preminuli. Johna Kinga na kraju su spasili pripadnici Yandruwandha plemena. Spasilaďż˝ka ekipa našla ga je nakon tri mjeseca. O pustolovini – posebno o posljednjim danima ekspedicije - doznali smo iz Kingovih priďż˝a i Willsova dnevnika.

Iz svega navedenog moďż˝e se zakljuďż˝iti da Burke nije primjenjivao istinsko liderstvo. Nedostajalo mu je znatiďż˝elje, propitivanja realnosti u kojoj se našao, ďż˝ak i onda kada su ostali bez osnovnih namirnica. Aboridďż˝ine je procijenio bezvrijednima pa nije pokušavao uspostaviti odnose i uďż˝iti od njih. Za razliku od toga, istinsko liderstvo nalaďż˝e otvorenost prema novim idejama i inovativnim informacijama. Kao lideri, naime, uvijek moramo spremno staviti na kušnju vlastita duboko ukorijenjena uvjerenja i stavove te provjeriti vrijede li u novim okolnostima istine kojih smo se do tada drďż˝ali.

Primjerice, u organizacijama ďż˝esto svjedoďż˝imo situacijama kada menadďż˝eri ne ďż˝ele saslušati, a kamoli prihvatiti, ideje osoba koje im se iz nekog razloga ne sviďż˝aju. Ili kada rezolutno odbacuju prijedloge koji se ne uklapaju u njihove stare paradigme i stavove o tome kako bi stvari doista trebale izgledati. Prema tome, kljuďż˝na poruka ovog teksta, u kontekstu promatrane situacije, kaďż˝e da treba ostati otvoren i voljan uďż˝iti i istraďż˝ivati izvan "zone ugodnosti", ďż˝ak i onda kada to podrazumijeva prelaďż˝enje uobiďż˝ajenih granica radi povezivanja sa strancima ili suparnicima. Burke i njegov tim za to jednostavno nisu bili spremni.

Nema sumnje da su Burke i Wills hrabro krenuli u istraďż˝ivanje novih podruďż˝ja izloďż˝ivši se brojnim opasnostima. Meďż˝utim, njihov naďż˝in razmišljanja nije se mijenjao; unatoďż˝ novom kontekstu i izazovima u njihovim "europskim" glavama sve je ostajalo isto. Primjerice, da su doista bili istinski istraďż˝ivaďż˝i mogli su "u hodu" preispitati dominantna uvjerenja kojima su se rukovodili i nadvladati ograniďż˝enja vlastitih mentalnih modela kako bi preďż˝ivjeli. Trebali su, naime, samo malo više poštovati Aboridďż˝ine koji bi im potom pomogli da se spase. Dakle, s nekim drugim pristupom ekspedicija bi vjerojatno drugaďż˝ije završila.