Uništavanje okoliša kompleksan je sustav sam po sebi - široko rasprostranjen, s dubokim uzrocima koje je teško vidjeti i razumjeti. Kao i naši preci, moďż˝emo reagirati automatski, sa strahom i krivnjom, ili traďż˝iti naďż˝ine kako se „oďż˝istiti“. Pokret "ekološke uďż˝inkovitosti" nudi nam razne metode da postignemo naše ciljeve, uglavnom savjetujuďż˝i da se manje troši i proizvodi.  

Kao jedina vrsta na planetu osuďż˝ena na krivnju za optereďż˝ivanje iznad granice izdrďż˝ljivosti, ljudi moraju smanjiti svoje prisustvo, sustave, aktivnosti, pa ďż˝ak i svoju brojnost – kako bi na koncu na neki naďż˝in postali „nevidljivi“ na planetu. (Oni koji vjeruju da je prenapuďż˝enost naš osnovni problem misle da bi ljudi uglavnom trebali prestati imati djecu.) Cilj je „nula“: nula otpada, nula emisija, nula "ekološkog otiska".

Sve dok se ljudska biďż˝a smatraju "lošima", nula je dobar cilj. Ali, biti „manje loš“ zapravo znaďż˝i da prihvaďż˝amo stvari kakve jesu, da vjerujemo da su slabo dizajnirani, neďż˝asni i destruktivni sustavi najbolje što moďż˝emo uďż˝initi. Upravo je u tome najveďż˝i neuspjeh pristupa "manje loš": rijeďż˝ je o neuspjehu imaginacije. Prema našemu mišljenju, radi se o depresivnoj viziji uloge naše vrste u svijetu. Stoga moramo uďż˝initi nešto sasvim drugo; moramo se zapitati: Što je s potpuno drugaďż˝ijim modelom? Što bi znaďż˝ilo biti 100 posto "dobar"?