U knjizi objavljenoj 1973. godine Small is Beautiful: Economics as If People Mattered, Fritz Schumacher o pitanjima rasta raspravlja iz filozofske perspektive. Na jednome mjestu tako piše: "Ideju neograniďż˝enoga gospodarskog rasta treba ozbiljno preispitati!" Pored toga što se zalagao za razvoj nenasilnih tehnologija koje ďż˝e "preokrenuti destruktivne trendove… koji postaju ozbiljna prijetnja opstanku", Schumacher je meďż˝u prvima naglasio nuďż˝nost velikih promjena u odnosu na ono što se danas smatra bogatstvom i napretkom: "Sve veďż˝i strojevi, koji podrazumijevaju sve veďż˝u koncentraciju ekonomske moďż˝i i sve veďż˝e nasilje nad okolišem, ne mogu predstavljati napredak; misliti tako nije ništa drugo doli negacija istinske mudrosti". "Stvarnu mudrost," tvrdio je, "moďż˝emo pronaďż˝i iskljuďż˝ivo u sebi, omoguďż˝ujuďż˝i ďż˝ovjeku da osvijesti prazninu i fundamentalno nezadovoljstvo ďż˝ivotom koji je posveďż˝en ostvarivanju materijalnih ciljeva".

U isto vrijeme kada su spomenuti ekolozi objavljivali vaďż˝na upozorenja, drugi su predlagali mjere kojima bi potrošaďż˝i trebali smanjiti negativni utjecaj na okoliš. Novija verzija ove poruke nalazi se u knjizi Roberta Lilienfelda i Williama Rathje iz 1998. godine Use Less Stuff: Environmental Solutions for Who We Really Are. Prema mišljenju autora, potrošaďż˝i moraju preuzeti vodstvo u smanjenju negativnog utjecaja na okoliš: "Sve veďż˝a potrošnja dobara i usluga uzrokuje ili pridonosi nastanku ekoloških problema.“ Smatraju da je nezasitna glad za potrošnjom u zapadnim kulturama usporediva s ovisnošďż˝u o drogama ili alkoholu: "Recikliranje je aspirin, ublaďż˝avanje velikog kolektivnog mamurluka uzrokovanog prekomjernom potrošnjom“ ili "najbolji naďż˝in za smanjenje utjecaja na okoliš nije 'više recikliranja' nego 'manje proizvodnje' dobara i 'manje' otpada."

Tako je otpoďż˝ela duga tradicija objavljivanja urgentnih, ďż˝esto dirljivih poruka proizvoďż˝aďż˝ima i potrošaďż˝ima. Meďż˝utim, trebala su proďż˝i desetljeďż˝a da ih industrija doista sasluša. Zapravo, tek su 1990-ih godina poslovni lideri poďż˝eli osvještavati i prepoznavati prave dimenzije problema i razloge za zabrinutost. Robert Shapiro, predsjednik i izvršni direktor Monsanta, u intervjuu iz 1997. godine izjavio je: „Mislili smo da je priroda nepresušni izvor, ali sada vidimo da postoje granice koje smo ozbiljno naďż˝eli.“ 
Kao odgovor na sve glasniju zabrinutost, godine 1992. organiziran je Rio Earth Summit, a Maurice Strong, kanadski biznismen, bio je jedan od kljuďż˝nih inicijatora ovog globalnog skupa. Tridesetak tisuďż˝a ljudi iz cijelog svijeta, više od stotinu svjetskih lidera i predstavnika 167 zemalja okupilo se tada u Rio de Janeiru kako bi raspravljali o problemu i osmislili uďż˝inkovite mjere zaustavljanje oďż˝ite degradacije okoliša. Na veliko razoďż˝aranje mnogih, grandiozan skup nije rezultirao nikakvim obvezujuďż˝im sporazumom. (Prema izvještajima upuďż˝enih, Strong je po završetku izjavio da je na konferenciji bilo "mnogo šefova drďż˝ava, ali jako malo istinskih lidera.")

Pa ipak, iz redova predstavnika industrije proizašla je jedna nova strategija: eko-uďż˝inkovitost. Predloďż˝ena je, naime, „spasonosna ideja“ prema kojoj bi industrijski strojevi u buduďż˝nosti trebali koristiti ďż˝išďż˝e, brďż˝e i tiše motore. Tako je industrija saďż˝uvala ugled i pokazala da ipak ďż˝eli pridonijeti smanjenju zagaďż˝enja, ali ne kroz neka znaďż˝ajnija restrukturiranja ili kompromitiranje profitabilnosti. Eko-uďż˝inkovitost je osmišljena kako bi transformirala industriju iz sustava koji uzima (resurse), proizvodi (proizvode) i odbacuje (otpad), u sustav koji integrira ekonomske, ekološke i etiďż˝ke interese. Industrije širom svijeta danas slijede strategiju ekološke uďż˝inkovitosti kao razuman izbor za provoďż˝enje promjena.
Stoga se treba zapitati: što je to eko-uďż˝inkovitost? Pojam prvenstveno podrazumijeva da se "ďż˝ini više (proizvoda) s manje (resursa)" što predstavlja pravilo koje vuďż˝e korijene još iz perioda rane industrijalizacije. Primjerice, Henry Ford se zdušno zalagao za uštede u proizvodnji te je uvoďż˝enjem pokretnih traka i drugim mjerama poveďż˝anja produktivnosti zaradio milijune dolara. Još 1926. godine napisao je credo koji bi mnogi današnji predsjednici kompanija s ponosom objesili na zid: „Morate izvuďż˝i najviše što se moďż˝e iz raspoloďż˝ive energije, materijala, ljudi i vremena".