ďż˝etiri R: Reduce, Reuse, Recycle, Regulate 

Bez obzira na to je li rijeďż˝ o smanjenju koliďż˝ine otrovnog otpada (stvorenog ili emitiranog), smanjenju koliďż˝ine upotrijebljenih sirovina ili veliďż˝ini proizvoda (u poslovnim krugovima poznato kao "dematerijalizacija") reduciranje se nameďż˝e kao kljuďż˝no naďż˝elo ekološke uďż˝inkovitosti. Meďż˝utim, smanjenja - kao kljuďż˝no obiljeďż˝je redukcije - u bilo kojem od navedenih podruďż˝ja neďż˝e zaustaviti iscrpljivanje i uništavanje veďż˝ ďż˝e ih samo usporiti dopuštajuďż˝i im da se dogaďż˝aju u manjim koracima tijekom duljeg vremenskog razdoblja.
Primjerice, smanjenje koliďż˝ine opasnih toksina i emisija koje industrija oslobaďż˝a vaďż˝an je cilj ekološke uďż˝inkovitosti. Iako zvuďż˝i obeďż˝avajuďż˝e, nedavne studije pokazuju da tijekom vremena ďż˝ak i sitne koliďż˝ine opasnih emisija mogu imati katastrofalne uďż˝inke na biološke sustave. Posebnu zabrinutost izazivaju endokrini disrupteri – industrijske kemikalije pronaďż˝ene u razliďż˝itim plastiďż˝nim proizvodima za široku potrošnju – koji kao da oponašaju hormone i povezuju se s biološkim receptorima ljudi i drugih organizama. U revolucionarnom izvješďż˝u Our Stolen Future o sintetiďż˝kim kemikalijama i okolišu Theo Colburn, Dianne Dumanoski i John Peterson Myers tvrde kako "zapanjujuďż˝e male koliďż˝ine hormonski aktivnih spojeva mogu izazvati razne vrste bioloških problema, posebno u zametcima u maternici." Prema autorima, mnoge studije o opasnim industrijskim kemikalijama fokusirane su na uzroďż˝nike karcinoma, dok su istraďż˝ivanja o drugim vrstama ošteďż˝enja tek poďż˝ela. 

S druge strane, nova istraďż˝ivanja o mikroskopskim ďż˝esticama koje se oslobaďż˝aju u procesu spaljivanja i sagorijevanja - primjerice, u elektranama i automobilima - pokazuju da se one taloďż˝e u pluďż˝ima i izazivaju oboljenja. Istraďż˝ivanje Harvardovih struďż˝njaka iz 1995. godine pokazalo je da godišnje u Sjedinjenim Drďż˝avama zbog emisije mikroskopskih ďż˝estica umire oko 100.000 ljudi. Iako su zbog toga usvojeni propisi za kontrolu zagaďż˝enja, njihova implementacija znaďż˝ajno kasni. 
Spaljivanje je jedna od strategija smanjivanja koliďż˝ina odloďż˝enog otpada koja se smatra vrlo uďż˝inkovitim rješenjem posebno radi toga što stvara dodanu vrijednost - energiju iz otpada. Meďż˝utim, smeďż˝e u spalionicama gori samo zato što su vrijedni materijali, poput papira i plastike, zapaljivi. S obzirom na to da spomenuti materijali nisu dizajnirani za takve procese, prilikom spaljivanja otpuštaju dioksine i druge toksine. Primjerice, u Hamburgu pojedini listovi drveďż˝a sadrďż˝e u sebi toliko visoke koncentracije teških metala iz plinova koje ispuštaju spalionice da se to isto lišďż˝e obavezno mora spaljivati ďż˝ime dolazi do nastanka “zaďż˝aranog kruga“ (uďż˝inak „zaďż˝aranog kruga“ na ovom primjeru: što se više otpada spaljuje to je veďż˝a koncentracija teških metala u lišďż˝u. Što je veďż˝a koncentracija teških metala u lišďż˝u, to je opseďż˝nije spaljivanje – op. ur) s dvostrukim negativnim uďż˝inkom: vrijedni materijali poput metala biološki se nakupljaju u prirodi i štete ďż˝ivim organizmima, a s druge strane zauvijek su izgubljeni za industriju koja ih treba kao ulazni resurs.

Zrak, voda i tlo ne mogu u cijelosti apsorbirati otpad, osim ako nije potpuno zdrav i biorazgradiv. Unatoďż˝ stalnim zabludama, ďż˝ak i vodni ekosustavi ne mogu proďż˝istiti i na siguran naďż˝in pohraniti velike koliďż˝ine otpada koje završe u morima, rijekama i jezerima. Za sada, naime, još uvijek premalo znamo o industrijskim zagaďż˝ivaďż˝ima i njihovom utjecaju na prirodne sustave da bi "usporavanje" moglo biti zdrava strategija na duďż˝i rok.