Prema tome, unatoďż˝ dobrim namjerama kreativna upotreba recikliranih materijala za nove proizvode moďż˝e se pokazati pogrešnom u ekološkom smislu. Primjerice, ekološki svjesni pojedinci smatraju da kupnjom i nošenjem odjeďż˝e izraďż˝ene od vlakana recikliranih plastiďż˝nih boca ďż˝ine dobro djelo i štite prirodu. Meďż˝utim, vlakna plastiďż˝nih boďż˝ica sadrďż˝e u sebi toksine poput antimona, katalitiďż˝kih ostataka, ultraljubiďż˝astih stabilizatora, plastifikatora i antioksidansa koji nisu stvoreni da se dodiruju s ljudskom koďż˝om. Drugi primjer pronalazimo u još jednom velikom trendu: korištenju recikliranog papira kao izolacijskog materijala. No, da bi se reciklirani papir uďż˝inio prikladnim za izolaciju moraju mu se dodati kemikalije (kao što su fungicidi za uništavanje plijesni) ďż˝ime se potenciraju problemi uzrokovani otrovnim bojama i drugim zagaďż˝ivaďż˝ima. Takva izolacija potom ispušta formaldehid i druge kemikalije u prostor u kojem ljudi stanuju. 

U navedenim sluďż˝ajevima programi recikliranja potiskuju druga moguďż˝a rješenja gubeďż˝i iz vida vaďż˝nu ďż˝injenicu: samo zato što se materijal reciklira, ne postaje automatski ekološki benigan - pogotovo ako nije dizajniran za recikliranje. Stoga slijepo usvajanje površnih pristupa oďż˝uvanja okoliša, bez potpunog razumijevanja njihovih uďż˝inaka, nije uvijek bolji - a ďż˝esto se pokazuje još i gorim pristupom - nego jednostavno ne ďż˝initi ništa.
Downcycling ima još jedan nedostatak. Za tvrtke on ďż˝esto predstavlja dodatni trošak, dijelom stoga što pokušava prisiliti materijale na više ďż˝ivotnih ciklusa iako oni za to nisu originalno dizajnirani, a dijelom stoga što za svoje ciljeve koristi komplicirane postupke konverzije koji zagaďż˝uju te usput troše energiju i resurse. 

Europsko zakonodavstvo zahtijeva da se materijali za pakiranje od aluminija i polipropilena obavezno recikliraju. No, kako kutije ili konzerve nisu dizajnirane za recikliranje u novu ambalaďż˝u (tj. da ih industrija ponovno koristi za izradu vlastitih proizvoda), poštivanje propisa rezultira dodatnim operativnim troškovima. Komponente starih pakiranja ďż˝esto se pretvaraju u proizvode niďż˝e kvalitete dok se na kraju ne spale ili ne odloďż˝e na odlagališta. U ovom sluďż˝aju, kao i u mnogim drugima, ekološka agenda postaje teret, a ne prednost za industriju. 

Jane Jacobs, ekonomistica i struďż˝njakinja za urbano planiranje, u knjizi Systems of Survival opisuje dva osnovna - kako ih ona naziva – „civilizacijska sindroma“: s jedne strane je skrbnik (guardian), a s druge strane trgovanje (commerce). Skrbnik je vlada ili drďż˝avna agencija ďż˝ija je primarna svrha štititi javnost. Drďż˝avni aparat daje si pravo provoditi sankcije jer on predstavlja javni interes što znaďż˝i da bi trebao izbjegavati „trgovanje“ (sukob privatnog i javnog interesa). 

S druge strane, „trgovina“ je svakodnevna, trenutaďż˝na razmjena vrijednosti. Novac, kao njen primarni alat, brzo je sredstvo razmjene. Trgovina je brza, vrlo kreativna, stalno traďż˝i kratkoroďż˝nu i dugoroďż˝nu prednost i inherentno je iskrena: ne moďż˝ete poslovati s ljudima ako nisu pouzdani. Svaki hibrid ovih dvaju sindroma, smatra Jacobs, toliko je pun problema da vremenom postaje "monstruozan". Novac, alat trgovine, vremenom uvijek pokvari skrbnika. Regulacija, alat skrbnika, vremenom uvijek uspori trgovinu. Primjerice, proizvoďż˝aďż˝ moďż˝e potrošiti mnogo novca na poboljšanje proizvoda i njegovo usklaďż˝ivanje s propisima, ali komercijalni korisnici (potrošaďż˝i) moďż˝da ďż˝ele upravo suprotno: dostupan i jeftin proizvod zbog kojeg neďż˝e snositi dodatne troškove. Ako im se to ne omoguďż˝i, potraďż˝it ďż˝e proizvode s drugih trďż˝išta na kojima propisi nisu toliko strogi. U tom neďż˝eljenom preokretu, neregulirani i potencijalno opasni proizvod dobiva na konkurentskoj prednosti.