Za regulatore koji pokušavaju uvesti mjere zaštite za cijele industrije, najdraďż˝a rješenja su ona koja se primjenjuju u velikim razmjerima kao što su tzv. end-of-pipe rješenja kada se propisi primjenjuju na tijekove nastajanja otpada i oneďż˝išďż˝enja u odreďż˝enim procesima ili sustavima. Osim toga, regulatori mogu uvesti propise za smanjenje ili ublaďż˝avanje emisija na prihvatljiviju razinu zahtijevajuďż˝i, primjerice, od tvrtki da pojaďż˝aju ventilaciju zgrade kada je zrak loše kvalitete. Ovakva "rješenja" nisu dobra i svakako predstavljaju neuďż˝inkovit odgovor koji ne propituje dizajn koji je izazvao oneďż˝išďż˝enje. Suštinski nedostatak ostaje: loše dizajnirani materijali i sustavi koji nisu prikladni za uporabu. 

Jacobs osvještava i druge probleme s "monstruoznim hibridima". Zakonodavstvo, naime, nalaďż˝e tvrtkama da se pridrďż˝avaju propisa pod prijetnjom kazne, ali rijetko kada nagraďż˝uje za poduzimanje inicijative. Buduďż˝i da propisi ďż˝esto zahtijevaju uniformna rješenja, a ne dublju analizu dizajna proizvoda, zakonodavstvo zapravo ne potiďż˝e kreativno rješavanje problema. Povrh toga, regulacija nerijetko potiďż˝e meďż˝usobne sukobe ekologa i industrije. Buduďż˝i da zakonodavstvo propisuje i kaďż˝njava u sluďż˝aju kršenja pravila, poslovni subjekti aktivnosti zakonodavca vide kao teret i neugodnu obavezu. Ciljeve oďż˝uvanja okoliša obiďż˝no postavlja i nameďż˝e skrbnik - a biznis ih doďż˝ivljava kao dodatnu dimenziju onkraj kljuďż˝nih operativnih procesa - pa stoga takve inicijative zaštite okoliša smatra inherentno neekonomiďż˝nim.

Svrha ovog teksta nije u tome da kritizira pojedince i sustave koji u dobroj vjeri nastoje stvarati i provoditi zakone namijenjene zaštiti javnih dobara. U svijetu u kojem je neinteligentni i destruktivni dizajn proizvoda i sustava ďż˝esta pojava, propisima se doista mogu smanjiti neposredne štetne posljedice. Pa ipak, suštinski gledano, regulacija nije ništa drugo nego znak neuspjela dizajna. Regulacija zapravo predstavlja ono što bismo mogli nazvati dozvola za nanošenje štete (u nekoj unaprijed odreďż˝enoj mjeri): dozvola koju je vlada dala industriji da slobodno širi boleštine, uništava i sije smrt po "prihvatljivoj" stopi. Za razliku od toga, kao što ďż˝emo vidjeti u nastavku, istinski dobar dizajn uopďż˝e ne zahtijeva regulaciju.

Gledano na prvi pogled, koncept eko-uďż˝inkovitosti plemenit je i vrijedan divljenja iako ne moďż˝e predstavljati uspješnu strategiju na duďż˝i rok zbog toga što jednostavno nije dovoljno dubok. Naime, koncept eko-uďż˝inkovitosti funkcionira unutar istog sustava koji je izazvao probleme samo što ih usporava moralnim zabranama i kaznenim mjerama pa stoga predstavlja tek malo više od iluzorne promjene. Oslanjanje na ekološku uďż˝inkovitost za spasenje palente moglo bi rezultirati upravo suprotnim efektom: tihom podrškom industriji da do kraja završi zapoďż˝eto nedjelo. 

Sjetite se retroaktivnog dizajnerskog zadatka koji smo primijenili na industrijsku revoluciju. Ako bismo na sliďż˝an naďż˝in sagledali industriju u kontekstu eko-uďż˝inkovitosti, rezultati bi mogli izgledati kako slijedi u nastavku. 
Dizajnirajte industrijski sustav koji �e:
• svake godine ispustiti manje kilograma otrovnog otpada u zrak, tlo i vodu 
• mjerite napredak koji nastaje zbog manje aktivnosti
• ispunite zahtjeve tisuďż˝a sloďż˝enih propisa da se ljudi i prirodni sustavi ne bi prebrzo otrovali
• proizvodite manje materijala koji su toliko opasni da ďż˝e buduďż˝e generacije morati ďż˝ivjeti u stalnom strahu od štetnih posljedica 
• stvarajte manje koliďż˝ine beskorisnog otpada
• spremajte manje koliďż˝ine vrijednih materijala u rupe po cijelom planetu, odakle se nikad neďż˝e moďż˝i povratiti.