Eko-uďż˝inkovite tvornice uzimaju se kao uzoriti primjeri suvremene proizvodnje. No, istina je da mnoge od njih i dalje zagaďż˝uju samo što zagaďż˝enje distribuiraju u manje oďż˝itom smjeru. Manje uďż˝inkovite tvornice - umjesto da kroz visoke dimnjake šalju emisije na udaljena mjesta - obiďż˝no kontaminiraju lokalni prostor. Lokalno uništavanje oďż˝ito je i vidljivo svima: ako znate s ďż˝ime ste suoďż˝eni vjerojatno ďż˝ete biti dovoljno mudri da u vezi toga nešto i poduzmete. S druge strane tzv. „uďż˝inkovito uništavanje“ teďż˝e se otkriva te automatski teďż˝e zaustavlja. 

U filozofskom smislu „uďż˝inkovitost“ nema nezavisnu vrijednost: ona ovisi o vrijednosti veďż˝eg sustava kojeg je dio. Primjerice, „uďż˝inkoviti nacist“ zasigurno je zastrašujuďż˝i pojam. Prema tome, u nedostatku primjerenih ciljeva, „uďż˝inkovitost“ uništavanje ďż˝esto ďż˝ini dodatno podmuklijim.

Posljednje, ali ne i najmanje vaďż˝no, treba kazati kako uďż˝inkovitost nikoga ne zabavlja. U svijetu kojim dominira uďż˝inkovitost, razvoj se podreďż˝uje iskljuďż˝ivo uskim i praktiďż˝nim ciljevima pa ljepota, kreativnost, mašta, uďż˝itak, inspiracija i poezija postaju suvišni ďż˝ime se stvara vrlo neprivlaďż˝nu stvarnost. Pozivam vas, primjerice, da zamislite potpuno uďż˝inkoviti svijet: u toj stvarnosti talijanska veďż˝era sluďż˝ila bi se u crvenoj piluli, s ďż˝ašom umjetno aromatizirane vode. Mozart bi se svirao dvoďż˝etvrtinskim tonovima, a Van Gogh bi koristio samo jednu boju. Whitmanova raskošna Song of Myself stala bi na jednu stranicu. Ništa bolje ne bi bilo s „uďż˝inkovitim“ seksom. Prema tome, uďż˝inkoviti svijet nije nešto što bismo mogli podvesti pod pojam „oďż˝aravajuďż˝e“. Za razliku od prirode, takvu stvarnost mogli bismo nazvati „vrlo škrtom“. 

Pa ipak, ovo nije osuda svih oblika uďż˝inkovitosti. Kada se implementira kao alat unutar veďż˝eg i djelotvornijeg sustava, u svrhu pozitivnog utjecanja na široki raspon problema (ne samo ekonomskih), uďż˝inkovitost moďż˝e itekako biti korisna i vrijedna. Izuzetno vrijednom moďż˝e se pokazati i kao prijelazna strategija koja ďż˝e sadašnjim sustavima pomoďż˝i da uspore i naprave zaokret. Meďż˝utim, sve dok je suvremena industrija toliko destruktivna, pokušaji da se uďż˝ini „manje lošom“ fatalno su ograniďż˝eni. 
Biti "manje loš" kao pristup rješavanju ekoloških problema industrije odigrao je kljuďż˝nu ulogu u slanju vaďż˝nih poruka o nuďż˝nosti brige za ďż˝ivotnu sredinu - poruka koje i dalje okupiraju paďż˝nju svjetske javnosti i potiďż˝u na vaďż˝na istraďż˝ivanja. Istovremeno, umjesto da iznose nadahnute i uzbudljive vizije promjene, konvencionalni pristupi zaštiti okoliša usredotoďż˝uju se na ono što ne bi trebalo ďż˝initi pa bi se na zabrane koje oni donose moglo gledati kao na neku vrstu „upravljanja krivnjom“ zbog kolektivnih grijeha - poznatim placebom zapadnjaďż˝ke kulture. 

U ranim društvenim zajednicama naše povijesti, tipiďż˝ne reakcije na goropadne kompleksne sustave za koje su ljudi osjeďż˝ali da ih ne mogu kontrolirati - poput sila prirode - bili su razni obredi pomirenja, pokajanja i ďż˝rtvovanja. Društva širom svijeta razvila su sustave vjerovanja utemeljene na mitu da loše vrijeme, glad ili bolest podrazumijeva da je netko naljutio bogove koje se prinošenjem ďż˝rtve nastojilo udobrovoljiti. U nekim kulturama ďż˝ak i danas zahtijeva se ďż˝rtvovanje neďż˝eg vrijednog kako bi se povratio boďż˝ji blagoslov i ponovno uspostavila stabilnost i usklaďż˝enost.