Partneri
Tema mjeseca: qLife No.40: KLASICI VI
Članak: Parabola o Sadhuu, Bowen McCoy
Parabola o Sadhuu
Bowen McCoy Bowen McCoy, osniva� i predsjednik tvrtke Buzz McCoy Associates, dugogodišnji je partner u kompaniji Morgan Stanley u kojoj je vodio sektor financiranja nekretnina. Autor je devedesetak �lanaka o poslovnoj etici te knjiga The Dynamics of Real Estate Capital Markets: A Practitioner's Perspective i Living Into Leadership: A Journey in Ethics.
Kao jedan od prvih polaznika novog programa prošle godine iskoristio sam pla�eni šestomjese�ni dopust koji Morgan Stanley nudi svojim djelatnicima te sam u�ivao u rijetkoj prilici da na du�em studijskom putovanju u miru promislim o svemu što se u mome �ivotu zbiva. Prva tri mjeseca proveo sam u Nepalu prohodavši više od tisu�u kilometara kroz dvjestotinjak sela na padinama Himalaja te sam pritom uspio svladati 40.000 metara vertikalnih uspona. Na tom putu jedini zapadnja�ki suputnik bio mi je antroplog Stephen koji je prikupljao podatke o obi�ajima i na�inu �ivota stanovnika sela kroz koja smo prolazili.
Me�utim, na putovanju Nepalom dogodio se jedan nemili doga�aj koji je duboko utjecao na mene, a posebno na moje promišljanje o poslovnoj etici. Iako iskustvo koje �u u nastavku teksta opisati naizgled nema veze s biznisom, situacija u kojoj smo se nenadano našli prerasla je u najve�u eti�ku dvojbu s kojom smo se ikada sreli u �ivotu. Reakcije ljudi koji su sudjelovali u tom doga�aju te na�in njihova suo�avanja s moralnom dilemom va�na su lekcija o kojoj bi trebao promisliti svaki lider i menad�er, u svakoj organizaciji, bez obzira na misiju ili svrhu.
Sadhu
Po povratku u SAD ispostavilo se da je nepalsko iskustvo ispalo burnije i uzbudljivije nego što sam o�ekivao, što mo�da i ne �udi ako se zna da se ve�inom uobi�ajenih komercijalnih himalajskih ruta u dva ili tri tjedna prelazi �etvrtina puta od onog koji smo mi prošli.
Otprilike na polovici šezdesetodnevnog putovanja po Himalaji, Stephen i ja našli smo se podno planinskog vrha na 5.500 metara, na putu koji je krivudao uskim prijevojem do sela Muktinath i svetišta koje stolje�ima privla�i hodo�asnike.
S obzirom na to da sam prije šest godina u baznom kampu na visini od 5.000 metara prilikom uspona na Mount Everest prebolio plu�ni endem - akutnu manifestaciju visinske bolesti - dobrano sam se zabrinuo o tome kako �e moje tijelo reagirati na još ve�u visinu. Kako bi situacija bila još i gora, naš uspon na Himalaju odvija se za najvla�nijeg prolje�a posljednjih dvadesetak godina pa su nam bljuzgavi snijeg i led usporavali kretanje i dodatno iscrpljivali snagu. Stoga smo se opravdano pribojavali ho�emo li uspjeti svladati opasni uski prijevoj kako bismo izbjegli da se jedinstveno putovanje - koje se do�ivi valjda jednom u �ivotu - ne bi pretvorilo u ne�eljenu tragediju.
Jutro prije kona�nog uspona na prijevoj kampirali smo na visini od 5.000 metara te smo snimili niz fotografija za uspomenu koje još i danas svjedo�e našim iscrpljenim licima. Posljednje selo koje smo posjetili dva dana prije ostalo je daleko iza i ispod nas. Umorni i iscrpljeni, pokušavali smo malo zadrijemati kako bismo skupili snagu za sutrašnji napor.
Kasnije toga poslijepodneva dobili smo susjede u kampu kada su nas sustigla �etvorica planinara s Novog Zelanda. Nakom ugodnog dru�enja zajedno smo probdjeli ve�i dio no�i uzbu�eni i u išï¿½ekivanju uspona na prijevoj. U dolini ispod naše jasno su se ocrtavale logorske vatre još dviju ekspedicija: ispostavilo se da su prvu �inila dva bra�na para iz Švicarske, a drugu �lanovi japanskog planinarskog kluba.
Kako bismo se uspjeli popeti strmim usponom prije nego sunce otopi u ledu urezane stepenice, ustali smo ve� u 3.30 ujutro te odmah krenuli na put. Prvi su logor napustili Novozelan�ani, nakon toga smo krenuli Stephen i ja, a iza nas su stigli Švicarci. Japanci su ostali u kampu iz samo njima znanih razloga; vjerovali smo da su u posljednji trenutak odustali shvativši mo�da da je sve to „preopasna zezancija“. Toga jutra nebo je bilo nevjerojatno �isto i prozirno, gotovo morski plavo, što nas je navodilo da povjerujemo kako �emo ipak imati sre�e te da �e nas eventualne proljetne oluje zaobi�i na putu preko prijevoja.
Na 5.500 metara Stephen je po�eo teško disati i posrtati manifestiraju�i pritom simptome visinske bolesti. (U po�etnoj fazi javlja se glavobolja i mu�nina. Kako se stanje pogoršava, osoba prvo ote�ano diše, a potom biva preplavljena dezorijentacijom, afazijom i paralizom.) Za razliku od njega, ja sam se odli�no osje�ao: sna�an i prepun adrenalina, no ipak sam djelomice bio u strahu ho�u li svladati prijevoj. Kako su neki nosa�i u našoj pratnji tako�er osjetili malaksalost zbog razrije�enog zraka, vo�a Šerpa ozbiljno se zabrinuo.
Tijekom kratkog odmora na jednoj uzvisini uo�ili smo Novozelan�anina koji je odmaknuo ispred nas kako se teškim hodom, posr�u�i, vra�a prema nama. Dodatno nas je šokiralo kada smo primijetili da mu je preko ramena obješeno malaksalo ljudsko tijelo. Nije prošla ni minuta, a Novozelan�anin je pred nas na zemlju spustio polugolo, bosonogo tijelo Indijca – svetog �ovjeka koje u toj zemlji zovu „sadhu“. (Sadhui su u Indiji veoma poštovani sveti ljudi koji se jos nazivaju sanjasini. Svojevrsni su jogini i šamani koji �ive asketskim �ivotom odri�u�i se svijeta i svega materijalnog, pa �ak i svoje odje�e, kako bi se povukli u samo�u i tragali za prosvjetljenjem. Prepoznatljivi su po tome što su goli, prekriveni pepelom, kose upletene u pletenice i sakupljene na vrhu glave. �esto su bosi. Obi�no �ive u spiljama, pe�inama, šumama i hramovima. Otvaraju „tre�e oko“ i �ive u svijetu duhovnog. Osim što �ive u osami, od njih se o�ekuje da se oslobode �elja pa stoga ne smiju te�iti za ostvarenjem materijalnih dobitaka. Neki me�u njima �ive �ivotom „vje�itih hodo�asnika“ kada kao „lutaju�i sveci“ bez prestanka putuju uzdu� i poprijeko cijele Indije - preko pustinja, prašuma, snijegom okovanih himalajskih vrhova - od jednog svetog mjesta do drugog. Postoje sadhui koji su se zavjetovali na šutnju te oni koji su strogi vegetarijanci pa jedu samo otpale šumske plodove i ništa drugo. Postoje i oni koji godinama ništa ne jedu te se hrane isklju�ivo „pranom“ – bo�anskom energijom. Iako u Indiji postoje razli�iti sadhui koji slijede razli�ite filozofije, svi oni imaju samo jedan zajedni�ki cilj, a to je „mokša“ odnosno kona�no oslobo�enje iz kruga ra�anja i umiranja, op. ur.)
Cijeli tekst pro�itajte u qLifeu...