IV. Materija i um: U svijetu postoji samo jedan problem

Prije nekih godinu dana vodio sam vrlo zanimljiv razgovor s gospodinom Nanom, kineskim uďż˝iteljem zena, koji ďż˝ivi u Hong Kongu. On je vrlo štovana osoba u Kini gdje ga smatraju izvanrednim znanstvenikom zbog njegovog pristupa koji integrira budizam, taoizam i konfucijanizam. Njegova su mi promišljanja bila posebno zanimljiva. Upitao sam ga da li smatra kako industrijsko doba stvara ekološke probleme, te da li po njegovom mišljenju postoji realna opasnost od samouništenja ljudi na planeti. Nadalje, upitao sam ga da li moďż˝da moramo razviti nove metode kako bi uopďż˝e shvatili ove probleme te promijenili naše institucije industrijskog doba. Uďż˝itelj Nan se nije u potpunosti sloďż˝io sa mnom obzirom da je njegov pogled na svijet drugaďż˝iji. On situaciju promatra na dubljoj razini. Tom mi je prilikom odgovorio: "U svijetu postoji samo jedan pravi problem, a odnosi se na integraciju uma i materije." Upravo mi je to rekao - integracija uma i materije. Drugim rijeďż˝ima, kod opisanog iskustva ďż˝ivot dominira, moďż˝an je i snaďż˝an - a ne kao u našoj kulturi gdje je um dominantan. Njegovo promišljanje u skladu je s Bohmovom teorijom dijaloga, pa mi je stoga jasno zašto su Bohm i Krishnamurti tako snaďż˝no utjecali jedan na drugoga. Ezoteriďż˝ne i duhovne tradicije uďż˝e o tome kako nema temeljne razlike izmeďż˝u svijesti i manifestiranog. Postoji samo kontinuirano meďż˝usobno djelovanje jednog na drugo. Bohm je o tome ďż˝esto znao reďż˝i: "Misli stvaraju svijet." Osobno smatram kako bi upravo tom vrstom sposobnosti ili svjesnosti trebalo proďż˝eti naše institucije.

COS: Kako se ta odvojenost uma i materije odra�ava na svijet organizacija?

Um stvara organizacije, da bi zatim te iste organizacije pretvorile ljude u "zatvorenike".

Peter Senge: Pitanje koje si mi postavio vjerojatno se moďż˝e pojasniti na neki dublji naďż˝in nego uz pomoďż˝ gornje misli. Ljudi stvaraju organizacije koje u svojoj suštini predstavljaju manifestiranu materiju. One su manifestacija, zar ne? Svi ti propisi, pravila, strukture. No, ubrzo zatim, postajemo "zatvorenici" tih istih organizacija koje smo sami stvorili. Sve nas to vodi prema dezintegraciji, prije negoli prema integraciji.

Mi ljudi obiďż˝no ne ďż˝elimo na sebe preuzeti odgovornost za ono što stvaramo, što je na odreďż˝enoj razini velika besmislica. Organizacije funkcioniraju tako kako funkcioniraju samo zato jer su ih ljudi takvima stvorili! Ne radi se tu o nekakvim prirodnim zakonitostima koje su nam nametnute iz svemira. Ljudi se zatim ďż˝ale kako ih "sustav ubija", kako ih "organizacijski sustav nagraďż˝ivanja ubija", kako "strategija ne djeluje". Ono što tu treba primijetiti je naša usmjerenost na izvanjsko, na nešto što nam se nameďż˝e izvana. Stoga moďż˝emo slobodno konstatirati kako "misli stvaraju organizacije, da bi zatim te iste organizacije ljude pretvorile u svoje zatvorenike." Veliki znanstvenik David Bohm o tome je znao reďż˝i: "Iako je jasno kako misli stvaraju svijet, ljudi ďż˝esto izgovaraju tvrdnju 'to nije moje djelo.'" To je potrebno promijeniti. Kod svega što radimo moramo imati na umu Bohmov aforizam "misli stvaraju svijet" i znati da sve što stvaramo, namjerno ili nenamjerno, "jest naše djelo". Samo se tako um i materija mogu integrirati. Samo na taj naďż˝in moďż˝emo podignuti kvalitetu našeg promišljanja: "Oh, sada je jasno kako smo stvorili pomalo smiješan sustav. Kako li smo samo uspjeli to napraviti?"

Suština sistemskog razmišljanja se, po meni, krije u ljudima koji svjesno otkrivaju i konceptualno objašnjavaju na koji se to naďż˝in njihovi obrasci misli i interakcija, a tu se ďż˝esto radi o vrlo uobiďż˝ajenim i nesvjesnim obrascima o kojima uopďż˝e ne razmišljamo, manifestiraju na razini svakodnevne stvarnosti stvarajuďż˝i sile koje ih zatim navode da pomisle kako ih "sustav ubija". Najsnaďż˝nija iskustva koja sam iskusio kao poslovni savjetnik bili su ti nenadani trenuci kada ljudi shvate: "Zaboga! Vidi što sami sebi ďż˝inimo!" Upravo to znaju reďż˝i. Pogledajte što si ďż˝inimo! Nije ni ďż˝udo što se ne moďż˝emo pomaknuti s mjesta! Ono što je meni osobno uvijek u tim trenucima znaďż˝ajno jest korištenje rijeďż˝i mi. Ljudi u opisanim situacijama ne koriste rijeďż˝i "ti", "oni" ili "vi", nego mi.

Kako onda mo�emo nau�iti da na kolektivnoj razini preuzmemo odgovornost za uvjete koje smo sami stvorili? Duboke promjene nisu ostvarive sve dok pojedinci ne preuzmu odgovornost za svoj vlastiti �ivot, za svoje vlastito iskustvo �ivota. U radu s velikim sustavima izazov le�i u kolektivnom preuzimanju barem neke odgovornosti. Navedeno se sjajno mo�e usporediti s temeljnim aksiomom psihoterapije prema kojemu �ovjek mo�e prihvatiti mnoge grozne stvari koje su mu se u �ivotu dogodile, no sve dok ne shvati svoju ulogu u stvaranju takve stvarnosti, ne�e se mo�i osloboditi mentalnog modela "�rtve". Sve dok �ovjek sebe vidi "�rtvom", generiranje kreativne energije koja je potrebna za promjenu jednostavno nije mogu�e.