Peter Senge: U potpunosti se slaďż˝em s tobom. To je zapravo ono o ďż˝emu danas razgovaramo, o kljuďż˝noj pretpostavci zapadnjaďż˝ke znanosti koja nam posljednjih ďż˝etiri stotine godina tvrdi kako stvarnost postoji odvojena od ljudskih biďż˝a. Obzirom da je tako, moďż˝emo je mjeriti i prouďż˝avati. Moďż˝emo razumjeti zakone po kojima ta stvarnost funkcionira. Ovdje treba primijetiti kako se za opisivanje uvijek koristimo rijeďż˝ju "ta" (stvarnost) koja sugerira kako se radi o neďż˝emu izvanjskom. Obzirom da je tako, moguďż˝e je razviti metode koje nam zatim pomaďż˝u da manipuliramo i kontroliramo tu istu stvarnost. Naravno, navedena premisa se u dvadesetom stoljeďż˝u poďż˝ela raspadati. ďż˝ini mi se da se u ovom trenutku moďż˝emo posluďż˝iti logikom i zakljuďż˝iti kako vjerojatno postoji potpuno drugaďż˝iji pristup znanosti, pristup koji se ne bavi izuďż˝avanjem onoga što jest, veďż˝ onoga što bi moglo biti. Ako je stvarnost interaktivna, fleksibilna i uvijek u nastajanju, tada joj je takva znanost moďż˝da mnogo bliďż˝a. To znaďż˝i da ljudska biďż˝a mogu nauďż˝iti kako svjesno i mudro mogu stvarati vlastitu stvarnost. Pomalo dolazimo do jezgrovitog opisa našeg djelovanja unutar SoL-a (Society for Organizational Learning - op. ur.). Uistinu je jednostavno: svjesno stvarati uďż˝eďż˝e zajednice kako bismo razumjeli na koji naďż˝in uďż˝eďż˝e zajednice zapravo funkcioniraju.


COS: Moďż˝eš li to ponoviti?

Peter Senge: Svjesno stvarati uďż˝eďż˝e zajednice kako bismo razumjeli na koji naďż˝in uďż˝eďż˝e zajednice zapravo funkcioniraju. Navedeno predstavlja osobit pristup znanosti u kojem neprestano nastojimo stvarati novu stvarnost. Razvili smo nove teorije i metode koje koristimo u praksi. U pravilu se radi o kontinuiranom reflektiranju o vlastitim pretpostavkama i iskustvu, ďż˝ime se ustvari poveďż˝ava svjesnost. Uspješnost sudjelovanja u tom procesu moďż˝emo stoga mjeriti razinom poveďż˝ane svjesnosti. Naime, svjesno oblikovanje nove stvarnosti postaje zanimljiva znanstvena praksa, poput kreativnosti u umjetnosti. Nije moguďż˝e razumjeti sonatu sve dok je samostalno ne stvorite. Moďż˝ete ih analizirati u beskonaďż˝nost, no sve dok ne sudjelujete u njihovom stvaranju istinsko ďż˝e razumijevanje izostati. Sve dok ne ovladate njezinom formom, ne moďż˝ete kvalitetno mijenjati. Stoga je gotovo mehaniďż˝ko stvaranje neophodno kako bi se spoznala struktura koja se zatim prirodno transcendira te je tada moguďż˝e zapoďż˝eti sa stvaranjem novoga.

Usprkos tome što postoje teorija, metode i svjesni pristup, ipak je moguďż˝e da nastane nešto potpuno novo, nešto što do sada nikada nije nastalo. Navedeno je veoma blisko drevnoj ideji o disciplini. Na dubljoj razini, disciplina je zapravo poseban pristup stvaranja, odnosno svladavanje teorije i metode, te neprestano ponavljanje. ďż˝elimo li ozbiljno shvatiti dinamiku sustava, trebali bi potaknuti studente da vjeďż˝baju na isti naďż˝in na koji se vjeďż˝baju borilaďż˝ke vještine - ponavljanje odreďż˝enih pokreta 5.000, 10.000 i više puta - sve dok se pokreti u potpunosti ne savladaju. Ljudi na Zapadu to jednostavno ne shvaďż˝aju te smatraju kako ďż˝e ih takvo ponašanje pretvoriti u robote. To je djelomiďż˝no toďż˝no, no toďż˝no je i to da se na taj naďż˝in poveďż˝ava svjesnost. Moďż˝ete sudjelovati u aktivnostima, a da pri tome uopďż˝e ne razmišljate o samoj mehanici. ďż˝ini mi se da je to u skladu s promišljanjem kako istinsko razumijevanje proizlazi iskljuďż˝ivo iz svjesnih pokušaja uvoďż˝enja novog u stvarnost. Navedeno predstavlja potpuno drugaďż˝iju znanost od tradicionalne.

Društvena stvarnost u velikoj je mjeri sliďż˝na kvantnoj stvarnosti, obzirom da nije moguďż˝e "promatrati" bez "interferiranja". Ako je zaista tako, tada bismo trebali poloďż˝iti karte na stol i reďż˝i: "ďż˝elimo stvoriti nešto novo. U tom ďż˝emo procesu moďż˝da griješiti, no ipak, nastavit ďż˝emo svjesno pokušavati, te ďż˝emo sami sebe promatrati dok to ďż˝inimo. Vjerojatno neďż˝emo uspjeti stvoriti toďż˝no ono što smo zamislili, zato što je poďż˝etno razumijevanje obiďż˝no neprimjereno." Kako bismo razumjeli "ono što ďż˝eli biti stvoreno", moramo zapoďż˝eti sa stvaranjem te zatim svjesno pratiti što iz svega toga nastaje. Ideja je sliďż˝na onoj Alana Kaya o prisilnom djelovanju na promjenu. Ne znam koliko ti je poznata prekrasna priďż˝a o dinamoknjizi (dynabook). Govori o Alanovom radu u Xerox Parku te o viziji njega i njegovih suradnika. ďż˝eljeli su stvoriti dinamoknjigu, interaktivni prijenosnik u formi knjige kojeg bi ljudi mogli posvuda nositi sa sobom. No, ispostavilo se da je njihova vizija bila pogrešna: "Znaš, u potpunosti smo pogriješili. Stvorili smo prevelike ureďż˝aje koji nisu bili prenosivi. Još i gore, prilikom pada uvijek bi se potpuno uništili." Usprkos tome, njegova vizija i poriv za stvaranjem rezultirali su mnogim znaďż˝ajnim otkriďż˝ima, poput korisniďż˝kog suďż˝elja koje je kasnije koristio Apple za Macintosh. Navedeno sam oduvijek smatrao sjajnim primjerom kreativnog znanstvenog poduhvata. Naime, kada uistinu pokušavate stvoriti nešto novo, na odreďż˝enoj razini više nije vaďż˝no je li to ispravno ili pogrešno. Ono što u tom procesu nastaje ustvari je ono što je zaista trebalo nastati. Na poďż˝etku ne moďż˝ete znati što to ustvari jest. Alan i njegovi kolege nisu predvidjeli industriju osobnih raďż˝unala niti razvoj Macintosha. Sve što su zaista posjedovali bila je njihova jasna vizija. Razumjeti moďż˝ i ograniďż˝enja vizije u suštini je svakog kreativnog stvaralaštva.

Robert Fritz je o tome znao reďż˝i: "Sadrďż˝aj vizije nije vaďż˝an, veďż˝ ono što vizija donosi sa sobom." Uspjeh stoga ne bi trebalo procjenjivati po tome je li konaďż˝an rezultat identiďż˝an poďż˝etnoj viziji, veďż˝ po tome što je postignuto i što se u tom procesu ostvarivanja vizije zaista promijenilo.