Pojedinci poput Davida Bohma tvrde kako se zapravo radi o procesu koji se postupno razvijao. Prijelomni trenutak se dogodio u doba poljoprivredne revolucije, kada je ďż˝ovjek odluďż˝io "kontrolirati" prirodu. Tada je stvorena kljuďż˝na fragmentacija koja se u posljednjih ďż˝etiri stotine godina dodatno ubrzavala, te iz koje je zatim nastala zapadnjaďż˝ka znanstvena paradigma, tehnologija i industrijalizacija. Zaista dojmljiv proces! 90% genskog nasljeďż˝a ljudske vrste još uvijek potjeďż˝e iz tog, ne tako davnog doba. Posljediďż˝no tome, ljudi ipak preferiraju sreďż˝u nad tjeskobom. Sve nam to govori kako su ljudi nekada proďż˝ivljavali neko drugaďż˝ije iskustvo u kojem su sreďż˝a, ekstaza i mir bili normalna pojava, a tjeskoba i strah neuobiďż˝ajena pojava primjerena samo odreďż˝enim situacijama. Danas se sve izmijenilo. Upitate li ljude: "Što vam je draďż˝e - sreďż˝a ili strah?", 99% njih ďż˝e zasigurno odabrati sreďż˝u. Kako je onda moguďż˝e da je sreďż˝a tako rijetka pojava u našem društvu, a strah uobiďż˝ajena? Sve što se moďż˝e zakljuďż˝iti je da smo negdje skrenuli s puta...

Budistiďż˝ko objašnjenje navedenog problema drďż˝im najprimjerenijim te ujedno i najmoďż˝nijim objašnjenjem. Oni tvrde kako je vezanost u korijenima svake patnje, a ďż˝elja u korijenima svake vezanosti. Naše moderno društvo svojski se trudi stalno uvoditi nove i pospješivati stare ďż˝elje, koje zatim postaju vezanosti, koje nadalje uzrokuju patnju. Stoga je put prosvjetljenja u odreďż˝enom smislu bolan, obzirom da zahtijeva odricanje od ďż˝elja i uďż˝itaka. Oduvijek su nas uďż˝ili kako je jedna stvar vaďż˝nija od druge. Vidite? To je fragmentacija. ďż˝ivot je ďż˝ivot. U ďż˝ivotu samome nalaze se istinski korijeni sreďż˝e. Sreďż˝a ne ovisi o izvanjskim okolnostima. Voda je voda. Nije vaďż˝no je li ona plave, zelene ili pak ljubiďż˝aste boje, jer voda je uvijek voda. ďż˝ivot je ďż˝ivot. Nije vaďż˝no je li situacija ugodna ili neugodna. Smatram kako navedeno predstavlja pravo, duboko, istinsko razumijevanje. Barem se meni ďż˝ini da je tako. Moďż˝e li se nekoga uvjeriti kako je jedna stvar (osoba, situacija i sl.) vaďż˝nija od druge, te kako je to vaďż˝nije teďż˝e dostiďż˝i, tada strah automatski postaje dominantan osjeďż˝aj. Strah da to vaďż˝no neďż˝emo imati, ili pak strah da ďż˝emo to vaďż˝no izgubiti.

COS: Peter, na koji naďż˝in vodiš radionice stvaranja transpersonalne prisnosti unutar velikih grupa?

VI. Glazba ne dolazi iz violine

Peter Senge: Na pitanje ďż˝u ti odgovoriti praktiďż˝nim primjerom. Svi se mi koristimo razliďż˝itim vjeďż˝bama, alatima, metodama i procesima koje smo tijekom vremena razvili. ďż˝elimo li stvoriti glazbu, potrebna nam je violina. Moramo imati instrument, zar ne? No, glazba ne dolazi iz violine. Violina je samo sredstvo. Iskustvo mi govori kako se glazba stvara u svijesti izvoďż˝aďż˝a koji se koristi violinom kao instrumentom za provoďż˝enje glazbe u stvarnost. To je sjajan osjeďż˝aj - zabavljaš se i uďż˝ivaš! Doista uďż˝ivam u tom procesu, ponirem u svoju ljubav prema ljudima. Vodeďż˝i te radionice znam da na odreďż˝enoj razini ništa ne moďż˝e poďż˝i po krivu. Bez obzira što se dogodi, dogodilo se upravo ono što se u tom trenutku trebalo dogoditi. Moram priznati da se ne osjeďż˝am baš uvijek tako, no uvijek predosjetim trenutak u kojem takvo stanje nastaje. U tradiciji kršďż˝anstva opisano stanje nazivamo milosrďż˝em. Ipak, ponekad su takve situacije teške i naporne, iako na nekoj razini znam da ništa ne moďż˝e poďż˝i po zlu. To znaďż˝i da ne ispadne uvijek onako kako sam ja planirao, ali da je ono što je u odreďż˝enom trenutku nastalo ispravno.

Kao što glazba ne dolazi iz violine, iskustvo prisnosti ne proizlazi iz pojedinih alata i metoda. Kvalitetna violina ďż˝ini razliku, baš kao što kvalitetni alati, procesi i metode uďż˝enja ďż˝ine razliku. No, kada vodim radionice uvijek naglašavam kako znaďż˝aj kvalitete meďż˝uljudskih odnosa uvijek nadilazi znaďż˝aj kvalitetne artikulacije voditelja.

COS: Na koje ljude se to odnosi?