Mentorstvo i coaching: Odakle dolazimo? Kuda idemo?

John Whitmore John Whitmore, automobilistički as, „otac“ executive coachinga, autor svjetskog bestselera Coaching for Performance: The Principles and Practice of Coaching and Leadership

Kada sam 1979. godine uz pomoć Tima Gallweyja i nekolicine kolega osnovao školu tenisa i skijanja u Londonu, nisam imao pojma u što se upuštam i kako će se sve to razvijati. Školu smo nazvali The Inner Game jer smo nazivom željeli naglasiti nešto drugačije metode rada kojima ćemo se koristiti. Međutim, naši pokušaji da se probijemo u etablirane teniske i skijaške krugove nisu uspjeli (smatrali su nas „čudacima“). Umjesto toga, pokrenuli smo uspješne tečejave za rekreativce u obje discipline. IBM-ov direktor za edukaciju upisao se na naš tečaj tenisa te mu se isti jako svidio. Ubrzo je otkrio – čak i prije nas - da se pristup može odlično primijeniti u svijetu biznisa, pa nas je pozvao da za početak vodimo „teniski dan“ u tjednu „sporta i druženja“ IBM-ovih menadžera. Tako je počela naša karijera.

Nekoliko godina kasnije, tijekom kojih smo mijenjali program obuke i prilagođavali ga našim polaznicima, prestali smo koristiti naziv The Inner Game jer više nije odražavao suštinu našeg posla, barem u kontekstu široke publike. Kako smo svi dolazili iz svijeta sporta: tenisa, skijanja, auto utrka, atletike i hokeja, učinilo nam se prirodnim koristiti termin coaching. Pa ipak, kontinuirano nam se vraćala određena sumnja da je takav izbor možda pogrešan jer je naš način podučavanja i treniranja bio dijametralno suprotan konvencionalnim metodama s kojima se coaching povezuje i s kakvima se većina ljudi susreće - unatoč brojnim lošim iskustvima. Razmišljali smo o tome kako bi možda bolje bilo izmisliti neku novu riječ. No, na kraju je ostala prvobitna varijanta pa se termin coaching danas (pre)široko primjenjuje jer je dobio nova značenja. Zbog toga je možda došlo vrijeme da se promijeni njegova definicija.

Dakle, kako je prethodno rečeno, nastavili smo koristiti se pojmom coaching. A nekako u to vrijeme pojavila se i tvrtka Life Coaching u Kaliforniji koja je koristila slična načela i metode zasnovane na humanističkoj psihologiji pa je tako termin coaching potvrđen i „zacementiran“. Tada nismo ni sanjali u kojoj mjeri će se pristup razvijati te da će prodirati u druga područja, a naročito u svijet biznisa.

Tradicionalni coaching u sportu nije se mnogo mijenjao po opsegu i kvaliteti niti je imalo napredovao u smislu implementacije novih pristupa učenju. Zapravo, ostao je u svojim prvotnim granicama s time da posljednjih godina ipak nailazimo na ohrabrujuće znakove buđenja i promjena, naročito na Novom Zelandu.

No, druga vrsta coachinga koja se odnosi na područja izvan sporta, a tu prvenstveno mislim na business coaching, brzo i naglo raste. Broj članova međunarodnog udruženja The International Coach Federation popeo se na 20.000 te nastavlja rasti po stopi od gotovo 400 članova mjesečno (ovaj tekst pisan je 2012. godine. Na današnji dan procjenjuje se da The International Coach Federation broji otprilike 32.000 članova, op.ur.). Zbog toga se ne mijenja samo kvantiteta nego i kvaliteta coachinga radi brojnih inovativnih programa i škola koje kontinuirano inkorporiraju nove spoznaje i metode u vlastiti korpus znanja. Osim toga, nove spoznaje kontinuirano proširuju mogućnosti primjene coachinga na raznih drugim područjima ljudskih djelatnosti, pa transpersonalni ili integralni coaching postaje sve zanimljiviji, dublji i traženiji.

Odakle ta rastuća potreba za coachingom? Odgovor je jednostavan: riječ je potrebi koja dolazi iz dubine ljudske duše. Mnogi od nas čeznu za većom slobodom izbora u privatnom i poslovnom životu. Možda je to razlog zbog kojeg tako mnogo ljudi napušta konvencionalna radna mjesta kako bi se počeli baviti coachingom što je, s druge strane, podržano rastućim brojem klijenata koji traže potporu iskusnog coacha. Ljudi, naime, postaju sve svjesniji nereda koji je zavladao svijetom; svakodnevno čitamo, te sami iskustveno doživljavamo, kako se političari i poslovni lideri ne snalaze najbolje u svijetu brzih promjena i velikih izazova. Na svojoj koži osjećamo klimatske promjene i žestoko narušavanje ekoloških sustava te brojne društvene nepravde kojima smo izloženi.

Što je onda pošlo po zlu? Tko će ispraviti propuste? Odgovor na navedena pitanja trebali bismo potražiti među sobom: mi smo najveći pridonositelji sveopćoj degradaciji pa smo onda mi sami ključni čimbenici koji moraju ispraviti propuste. Takozvani „lideri“ očito ne mogu sami...očito je, naime, da ne znaju kako. Iako će vam prethodna konstatacija možda zazvučati dramatično i prepotentno, smatram da je upravo tako. Pa ipak, budimo strpljivi jer nam pomoć prirode ipak stiže, i to u formi evolucije.

Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...