Opasnosti executive coachinga

Posljednjih je petnaestak godina u poslovnom svijetu postalo popularno angažirati coacheve predsjednicima uprava, izvršnim direktorima te talentiranim liderima i menadžerima predodređenim za napredovanje. Iako neki coachevi dolaze s područja psihologije, većinom su to bivši direktori, menadžeri, sportaši, odvjetnici, profesori ili poslovni savjetnici. Riječ je o stručnjacima koji u brojnim slučajevima svojim klijentima nesumnjivo pomažu unaprijediti učinkovitost u mnogim područjima osobnog razvoja. Pa ipak, u ovom tekstu nastojat ću ispričati drugačiju priču kako bih osvijestio „drugu stranu medalje“.

Osobno, naime, vjerujem kako executive coachevi koji nisu prošli rigoroznu psihološku obuku (pre)često više štete nego što koriste klijentu. Zbog svojih iskustava, stavova i uvjerenja stečenih tijekom života i karijere jednostavno umanjuju ili, još i gore, ignoriraju duboko ukorijenjene psihološke probleme koje ne razumiju i s kojima se ne znaju na adekvatan način nositi. Još više zabrinjava to što vrlo često – u slučajevima kada problemi klijenata proizlaze iz neopaženih ili zanemarenih psiholoških teškoća - coaching dodatno pogoršava situaciju. Prema mojemu mišljenju, utemeljenom na godinama iskustva, kada se susretnemo s ozbiljnim i ustrajnim simptomima koji muče lidere i menadžere, rješenja najčešće treba potražiti u domeni unutarnjih nesvjesnih konflikata.

Primjerice, promotrimo slučaj Roba Bernsteina (zbog povjerljivosti informacija u odnosu coach – klijent u ovom i narednim primjerima koristit ću izmišljena imena u stvarnim slučajevima). Bernstein je bio direktor prodaje u tvrtki koja se bavi distribucijom automobilskih dijelova.

Prema riječima predsjednika uprave, Bernstein je bio veoma uspješan menadžer koji je postizao fantastične rezultate radi toga što je gradio odlične odnose s klijentima. Međutim, u međuljudskim odnosima s podređenima iz dana u dan činio je greške. Onoga dana kada je Bernstein javno izvrijeđao i ponizio poštanskog službenika koji je prekinuo sastanak kako bi jednom od sudionika uručio važan paket, situacija je izmakla kontroli. Nakon tog incidenta, predsjednik uprave odlučio je Bernsteinu dodijeliti osobnog coacha u liku Toma Davisa, bivšeg uglednog korporativnog odvjetnika, koji je potom četiri godine surađivao s Bernsteinom. No, njegovo ponašanje prema podređenima nije se mnogo promijenilo. Umjesto da istraži zašto je tome tako, Davis ga je nesvjesno podučio manipulativnim tehnikama za “ophođenje s malim ljudima” – u istinskom makijavelističkom smislu. Problem se sastojao u tome što je Bernstein - iako se činilo da uz pomoć coachinga postiže impresivne rezultate u smislu osobnog razvoja - nakon što bi prevladao jednu kriznu situaciju u odnosu s podređenima neminovno upadao u drugu, a taj se obrazac neprestano ponavljao.

Otprilike šest mjeseci nakon što su Bernstein i Davis završili suradnju, Bernsteinov šef napustio je tvrtku te ga je on zamijenio. Međutim, u skladu sa svojom prošlošću, Bernstein se brzo upleo u brojne kontroverze. Ovoga puta nije bilo riječ o mobingiranju podređenih već o pronevjeri. Nakon suočenja s optužbama, Bernstein je zamolio da mu se iznova dodijeli coach kako bi nastavili suradnju koja mu je – prema njegovim riječima – mnogo pomogla. Srećom, predsjednik uprave posumnjao je da su problemi mnogo dublji pa je radi toga umjesto Davisa angažirao jednog drugog executive coacha na dobrom glasu u poslovnoj zajednici.

Nakon nepuna tri tjedna suradnje novi je coach shvatio kako se kod Bernsteina razvio ozbiljan narcisoidni poremećaj osobnosti. Njegovo ponašanje ukazivalo je na činjenicu kako si je davao za pravo da bude van bilo kakve i bilo čije kontrole. Navedeno vas vjerojatno neće previše začuditi jer nije neuobičajeno naići na narcisoidne osobe u vrhu organizacijske piramide; prije negoli se njihovi karakterni nedostaci pokažu pogubnima za uspješno funkcioniranje tvrtke, narcisoidne osobe u praksi uobičajeno se pokazuju iznadprosječno produktivnima. Narcisoidne osobe pokreće snažna želja za postignućem koja se potom zbog urođene potrebe za grandioznošću izvitoperi pa se najčešće događa to da na kraju ponište sve dobro što su postigli. Osim toga što omalovažavaju i obezvrjeđuju one ljude koje smatraju „nižima od sebe“, narcisoidne osobe sklone su zanemarivati pravila koja suštinski preziru.

Shodno tome, zaključujemo kako su sredstva uložena u Bersteinovu edukaciju zapravo bačen novac jer se executive coachingom Bernsteinov poremećaj jednostavno nije mogao riješiti. Narcisoidne osobe, naime, vrlo rijetko mijenjaju svoje ponašanje ukoliko ne dožive snažnu psihološku bol koja uobičajeno predstavlja snažan udarac na njihovo samopouzdanje.

Paradoks Bernsteinove situacije ogleda se u tome što mu je suradnja s executive coachom primarno služila radi zaštite od boli i jačanja osjećaja važnosti i grandioznosti, što se najbolje očitovalo u rečenici: “...toliko sam važan da je šef 'odriješio kesu' i masno platio coacha kako bi me učinio još boljim.” Umjesto da pomogne, executive coaching dodatno je potkopao Bernsteinovu učinkovitost pomogavši mu da vješto izbjegava istinu.