ICF nije jedina organizacija koja se u pokušaju da definira broj coacheva u svijetu okrenula metodi ankete. Nažalost, na koncu nitko nije uspio ponuditi uvjerljive argumente o pouzdanosti i valjanosti dobivenih rezultata pa se zbog toga o konačnom broju coacheva uglavnom nagađa. Osim toga, postoje i drugi razlozi zbog kojih organizacije poput ICF-a podcjenjuju broj coacheva u svijetu.

Osim navedenih, napravljena su još dva dodatna izračuna koja mogu ponuditi interesantne podatke. Primjerice, prema najnovijim informacijama, u svijetu trenutačno postoji 665 škola za obuku coacheva. Ako pretpostavimo da svaku školu u prosjeku godišnje završi 50 kandidata, to znači da bismo prethodnoj brojci od cca. 50.000 ljudi svake godine trebali pridodati 33.000 novih diplomanata. Prema toj procjeni, u sadašnjem trenutku (tekst je napisan 2015. godine, op.ur.) zajednica coacheva u svijetu vjerojatno je blizu brojke od 250.000 članova.

Prema drugom izračunu prethodnoj brojci treba pridodati pozamašnu grupu ljudi – koji dolaze iz organizacijskog i menadžerskog savjetovanja, motivacijskog govorništva i marketinga – te sebe također nazivaju „coachevima“ iako nisu završili formalnu coaching obuku i trening. U većini slučajeva riječ je o osobama koje su samo pridodale naslov “coacha” vlastitom repertoaru titula. Pritom želim jasno naglasiti kako navedeno ne predstavlja kritiku njihove legitimnosti i vjerodostojnosti već da spomenutu formulaciju koristim isključivo u svrhu ispravne procjene dodatnog priljeva ljudi u industriji.

Brojni stručnjaci nerijetko su znali izjaviti kako se doslovce svatko može/treba koristiti uslugama coacha. Pa ipak, istraživanja su pokazala kako je realni broj stvarnih klijenata koji su spremni angažirati coacha bitno ograničen. Ako sumiramo brojke navedene u prethodnom dijelu teksta te im potom pridodamo osobe koje se bave drugim oblicima sociološko-psihološke potpore (psiholozi, psihoterapeuti, socijalni radnici, samopomoć) tada broj potencijalnih ponuđača usluge po potencijalnom klijentu značajno raste.

Sve u svemu, iz prethodnog zaključujemo kako se iznimno velika grupa coacheva međusobno natječe za iste klijente. U kolovozu 2015. godine po upisu pojma ‘coach’ Googleova tražilica je upućivala na 84 milijuna mrežnih stranica i to „očišćenih“ od pojmova „sport (coach)“, „bus (coach)“ i naziva ugledne modne marke „Coach“.

Povećanje broja coacheva u svijetu te uključivanje većeg broja ljudi koji se nazivaju coachevima samo po sebi nije loše; pravi problemi zapravo nastaju zbog nerealnih očekivanja jer brojni pojedinci misle da će po završetku obrazovanja (ili nakon samoproglašenja) lako pronalaziti klijente. Stoga se često vrlo brzo – nakon što ne uspiju generirati zadovoljavajuće prihode – razočaraju. Osim toga, brojne škole za coaching kao i brojni marketinški stručnjaci pridonijeli su stvaranju svjetonazora koji potiče coacheve da misle kako su sami krivi za nedostatak posla jer se ne znaju „prodati“ unatoč tome što je istina drugačija: činjenica je kako je ponuda velika, a potražnja (barem za sada) relativno mala.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...