U raznim tekstovima koje smo ranije objavili navedenu kulturu često nazivamo kulturom istinoljublja i hrabrosti radi toga što zahtijeva specifični coaching svjetonazor kako bi se osigurala iskrena komunikacija te izbjeglo otuđenje i obeshrabrenje ljudi. Lideri koji raspolažu coaching vještinama te funkcioniraju na temelju coaching referentnog okvira kvalitetnije angažiraju svoje podređene i svoje kolege, prije svega radi toga što govore istinu i potiču na participaciju. Gledano s druge strane, kada kultura nije prožeta coaching svjetonazorom i vrijednostima, istina (pre)često ostaje neizgovorena, promjene se događaju samo u slučaju krize, a hrabrost postaje veoma rijetka osobina na koju se teško nailazi.


Zašto nam je potrebna coaching kultura?

U stručnoj javnosti pod coachingom podrazumijevamo posebni skup tehnika i umijeća - profesionalnih usluga - u pozadini kojega nailazimo na ključne pretpostavke filozofije ljudskih promjena, postignuća i dobrobiti. Coachevi postavljaju ciljana i promišljena pitanja kojima potiču na propitivanje, istraživanje i dublje sagledavanje, pažljivo slušaju, vješto odgovaraju i nerado savjetuju svoje klijente. Riječ je, naime, o manifestacijama jednog posebnog pristupa međuljudskim odnosima kojim se radikalno ulazi u kompetencije pojedinačne osobe - klijenta. Coaching perspektiva iskreno vjeruje kako nadahnutim otkrićima, samorefleksijom i ustrajnošću osoba vremenom osnažuje kompetencije za veća postignuća, dublje i šire promišljanje te dosljednije manifestiranje vlastitih vrijednosti.

Svatko od nas za života je iskusio inspirativne odnose i one druge odnose koji su nas demoralizirali. U tom smislu može se kazati kako nam kvalitete povezane s coachingom poput duboke samosvijesti, istinskog interesa i brižnosti, manifestirane u znatiželji, otvorenom propitivanju i pažljivom aktivnom slušanju zasigurno daju energiju generirajući kreativnost i posvećenost. Snaga caochinga ogleda se i u tome što liderima osigurava pouzdane mehanizme uravnoteženja krutog uma i emocija ljudi koje vode. Coaching se, naime, uglavnom svodi na traganje za istinom, a poseban je po tome što pretpostavlja da se primatelji neugodnih istina mogu i žele promijeniti. Coaching nikada ne obmanjuje o posljedicama bilo čijih postupaka, izbora i odnosa. Coaching se bavi otkrivanjem cjelovite istine, suočavanjem sa zahtjevnim pitanjima i oslobađanjem prostora za istinska unaprjeđenja.

S time u svezi treba naglasiti kako se coaching kultura ne odnosi samo na puko “prakticiranje coachinga”. Prije je, naime, riječ o brojnim razgovorima koji se u „normalnim“ okolnostima ne bi dogodili - među ljudima, odjelima i različitim hijerarhijskim razinama - kako bi se stvorilo novo razumijevanje te potom i aktivnosti kojima se unaprjeđuju suradnja, dogovori i usklađivanje.

Kako bismo pojasnili prethodnu tvrdnju, u nastavku ćemo opisati različite situacije u kojima se coaching pokazao koristan. Riječ je o slikovitim opisima situacija i prilika kada coaching svjetonazor oblikuje brojne konverzacije neophodne za vitalnost bilo koje organizacijske kulture. Za potrebe ovog teksta nazvat ćemo ih praktičnim ekspresijama coaching kulture.


Praktične ekspresije coaching kulture

Kako bismo pokazali da je coaching mnogo više od pukih formalnih coaching “sesija” karakterističnih za executive coaching, u nastavku navodimo različite modalitete prakse. Riječ je o situacijama u kojima coaching pristup dokazano ostvaruje rezultate:

1. Coaching u trenutku (engl. „Coaching in the moment“). Čak i kratki razgovori koji traju tridesetak sekundi ili dvije minute mogu se prožeti coaching svjetonazorom. Coaching u trenutku započinje uključivanjem druge osobe kako bi se ista pažljivo saslušala te kako bi se razumjelo njezino stajalište. Kada lider postavi pitanje na koje se ne može odgovoriti samo s “da” ili “ne”, započinje razmjena koja se često pokazuje itekako produktivnom. U kulturi prožetoj coaching svjetonazorom lideri su potpuno posvećeni razumijevanju različitih perspektiva i namjera drugih osoba, stvaranju novog zajedničkog razumijevanja, te usklađivanju oko budućih akcija u procesu konverzacije koji se odvija na hodnicima, za radnim stolovima, u dvoranama za sastanke, u restoranima te na drugim mjestima u organizaciji i izvan organizacije. Fokus je obično na trenutačnim privremenim problemima učinkovitosti, odnosa, morala i posvećenosti. Snaga pristupa proizlazi iz uravnoteženosti podrške i odgovornosti.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...