Pa ipak, moje sumnje u executive coaching ne bi se trebale shvatiti kao poziv na obavezno uključivanje psihoterapije ili psihoanalize u proces osobnog razvoja lidera i menadžera. Posebice se to odnosi na psihoanalizu koja nikada nije, a nikada ni neće, svima odgovarati. Osim toga, smatram kako nije na organizacijama da baš svim djelatnicima pomognu da se suoče s vlastitim demonima. Moj osobni cilj, kao stručnjaka s doktoratom iz psihologije koji se također bavi executive coachingom, ogleda se u podizanju razine osviještenosti o suštinskoj razlici između “problematičnih lidera” kojima se coachingom može pomoći da poboljšaju učinkovitost, te “lidera s problemom” kojima se može pomoći isključivo psihoterapijom.

Navedeni problem ima više dimenzija. Kao prvo, mnogi executive coachevi, a pogotovo oni koji dolaze iz sporta, svojim klijentima neodgovorno obećavaju jednostavna rješenja i brze rezultate. Kao drugo, čak i oni koji shvaćaju da problemi lidera i menadžera obično zahtijevaju pozamašno vrijeme, uglavnom se oslanjaju na rješenja povezana s ponašanjem. Kao treće, executive coachevi koji nisu u stanju na pravi način ispratiti dinamiku psihoterapijskog procesa, vrlo često upadaju u zamku iskorištavanja nadmoćnog položaja u odnosu sa svojim klijentom. Time se, nažalost, ne samo ignoriraju već ponekad i generiraju duboko ukorijenjeni problemi neuravnotežene psihološke strukture koji su mogu riješiti isključivo psihoterapijom.


Privlačnost jednostavnih odgovora

Ako pomnije promotrimo povijesni razvoj executive coachinga, brzo ćemo shvatiti kako popularnost primarno duguje modernim vremenima i pomami za brzim i jednostavnim odgovorima koja ih krasi. Poslovni ljudi općenito, a to se posebice odnosi na poslovne ljude u SAD-u, u konstantnoj su potrazi za novim metodama i pristupima kojima se što je moguće brže i bezbolnije prolazi kroz promjene. A da je tome tako najbolje se vidi prema proliferaciji razne literature, internetskih stranica i blogova na temu samopomoći kojima se životni uspjeh i blagostanje definiraju u kontekstu pet, deset, petnaest ili dvadeset jednostavnih koraka ili pak „sedam učinkovitih navika“ kojima se jednostavno dolazi do cilja. Stoga ne čudi što je u takvom okruženju brzih rješenja psihoterapija, sa svojim sporim i temeljitim pristupom, u javnosti marginalizirana.

Executive coachevi mudro su prepoznali tržišnu prazninu nudeći svojim klijentima neku vrstu instantne alternative. Ugledni guru menadžmenta Warren Bennis o tome je lijepo rekao: "...executive coaching velikim se dijelom temelji na psihoterapiji. S obzirom na to da još uvijek živimo u vremenima u kojima je suradnja s terapeutom društveno neprihvatljiva - jer bi nas okolina mogla olako proglasiti ludim - vrlo je pomodno i trendi pohvaliti se vlastitim coachem.”

Nažalost, kako bi se nosili s konkurencijom na tržištu i klijentima koji očekuju brze rezultate, mnogi ugledni executive coachevi vlastite intervencije počeli su prilagođavati coachingu u sportu što je podrazumijevalo odbacivanje onih tehnika i metoda koje se temelje na dugotrajnoj introspekciji te koje mogu – ne daj Bože - uzrokovati “paralizu analizom”. Osim toga, ideja po kojoj executive coachevi mogu hitro pomoći djelatnicima da poboljšaju učinkovitost privlačna je mnogim direktorima i predsjednicima uprava kojima glavna odgovornost ostaju konačne poslovne performanse. Stoga ne odustaju olako od promišljanja „uloži malo da bi dobio puno“. Pa ipak, takvim se pristupom obično zamagljuju nesvjesni unutrašnji konflikti koje djelatnici nerijetko u sebi nose, što dugoročno može katastrofalno utjecati na poslovanje i psihološko zdravlje ljudstva.

Promotrimo primjer Jima Mirabella, menadžera predodređenog za napredovanje u uspješnoj organizaciji koja se bavi osmišljavanjem i programiranjem elektroničkih igara. Otkad je promaknut na mjesto izvršnog potpredsjednika za marketing, s Mirabellom se više nije moglo surađivati. Kolege su se žalile i potajno u kuloarima komentirale kako se ne bavi ničim drugim doli prikupljanjem informacije o strategiji tvrtke, tržišnim pokazateljima, prognozama prodaje i sličnim kako bi oslabio sposobnost podređenih menadžera da smisleno doprinose međusektorskim radionicama strateškog planiranja tvrtke. Zbog toga mu je dodijeljen executive coach.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...