Zašto je umjetnost, osim samim umjetnicima, važna i drugim subjektima društvene zajednice, primjerice, državnim institucijama ili privrednim organizacijama? Zašto bi lideri i menadžeri trebali više znati o umjetnosti i umjetnicima? Godinama sam o tome razmišljao, a neke misli nedavno sam i zapisao. U uvodniku ovog kratkog članka moram napomenuti da se nisam bavio bilo kakvim "istraživanjem" u ovoj domeni, već da se radi o osobnim gledištima na situaciju stvorenim na temelju osobnog iskustva koje sam stekao kao slikar amater i klinički psiholog koji je cijeloga života propitkivao na koji način umjetnost i umjetnička aktivnost utječu na moj život kao i živote drugih ljudi s kojima sam surađivao.
U tekstu opisane višestruke "funkcije" umjetnosti i umjetnika, ako ih mogu tako nazvati, međusobno se preklapaju i utječu jedna na drugu. Razmatrat ću ih odvojeno, kako bi bolje istaknuo njihovu različitost koja se otkriva tek pošto čovjek počne dublje promišljati o ovoj temi.
1. Umjetnost i umjetnici potiču nas da "više vidimo", "više čujemo" i "više osjetimo" od onoga što se događa u nama i oko nas.
U sklopu osobnog obrazovanja, umjetnici kontinuirano proširuju percepciju i izražaj pa se njihova osnovna društvena uloga stoga ogleda u tome da pomažu ljudima proširiti osobne vidike i doći u dodir s internim i eksternim silama koje inače vjerojatno ne bi primijetili. Navedeni aspekt posebno se odnosi na vizualnu umjetnost, ali je jednako važan i u glazbi te kazališnim izvedbama.
Čini se kako kompozitori i glumci, poput slikara i kipara, moraju vidjeti i čuti prije nego počnu stvarati. Stoga se mnoge vježbe, koje pomažu umjetnicima bolje "vidjeti", mogu primijeniti i u situacijama lošeg upravljanja koje se uobičajeno javljaju zbog toga što lideri i menadžeri ne mogu "uvidjeti" što se oko njih doista događa.
2. Umjetnost može i treba biti uznemirujuća, provokativna, šokantna, ali i inspirativna.
Stremiti prema stabilnosti i predvidljivosti okruženja u prirodi je naše kulture. Svi mi uglavnom smo začahureni u prividnu sigurnost našeg zaposlenja, društvenog statusa i članstva u raznim udruženjima, naše etničke pripadnosti, religije i obitelji, a te čahure određuju našu percepciju stvarnosti i ono što smatramo primjerenim gledanjem i razmišljanjem u pojedinoj situaciji.