To je pravi razlog neuďż˝inkovitosti gotovo svih liderskih programa kojima se nastoji unaprijediti vodstvo: jedni se kreďż˝u u pogrešnom smjeru baveďż˝i se liderstvom na racionalnoj razini, dok su se drugi - pod utjecajem mehanicistiďż˝ke znanstvene paradigme koja ďż˝ovjeka nastavlja izjednaďż˝avati sa strojem - latili ďż˝orava posla "preoblikovanja i promjene svijesti" zaboravljajuďż˝i pritom na drevna uďż˝enja koja spomenuti proces usporeďż˝uju sa sazrijevanjem jabuke na grani: "…voďż˝ka sazrije kad joj za to doďż˝e vrijeme… neďż˝eš puno postiďż˝i ako je više i ďż˝ešďż˝e zalijevaš ili ako je više i ďż˝ešďż˝e okopavaš".

Iako je teško prihvatiti ďż˝injenicu da se aktivnim djelovanjem ("osobni razvoj") malo toga postiďż˝e u kontekstu razvoja lidera, ipak izgleda da je tako. Jer, kako drugaďż˝ije objasniti brojne "struďż˝njake" koji godinama poduďż˝avaju druge, a da sami malo toga integriraju u vlastite ďż˝ivote?   

Pa ipak, ne treba gubiti nadu. Svrha i smisao obrazovanja lidera doista postoji. Infrastruktura postaje korisna i vaďż˝na - onda i samo onda - kada lideri utvrďż˝enih i dokazanih prirodnih potencijala, jamaďż˝no visoke kvalitete svijesti krenu u potragu za informacijama, znanjima, tehnikama i metodama. Sve drugo uzaludno je traďż˝enje resursa. Htjeli mi to priznati ili ne, jabuka uvijek sazrijeva tek kad joj za to doďż˝e vrijeme.