Na prvoj konferenciji o kolektivnoj inteligenciji sudjelovalo je dvadesetak interesantnih predavaďż˝a, poput Yochaia Benklera i Jonathana Zittraina s Harvarda, Roba Millera s MIT-a, Boba Krauta s Carnegie Mellona, Anite Woolley i Chrisa Chabrisa s ranije spomenutog CMU-a i Union Collegea, Lade Adamic i Scotta Pagea s University of Michigan (listu predavaďż˝a, program i video predavanja potraďż˝ite na www.ci2012.org, op.ur.). Rijeďż˝ je redom o ljudima koji dolaze iz razliďż˝itih znanstvenih disciplina, a koji zasigurno imaju što za reďż˝i o fenomenu kolektivne inteligencije. Neki od njih dolaze s podruďż˝ja društvenih znanosti, sociologije, socijalne psihologije te ekonomije, a neki su - vrlo interesantno - biolozi poput Deborah Gordon sa Stanforda te Iaina Couzina s Princetona.

Kao brucoš, studije sam zapoďż˝eo davne 1970. godine. Još se dobro sjeďż˝am kako sam u ďż˝asopisu Scientific American, na drugoj godini studija, proďż˝itao odliďż˝an ďż˝lanak Marvina Minskyja s MIT-ja o umjetnoj inteligenciji. Njegova vizija izuzetno me zaintrigirala zapalivši poput iskre vatru interesa za raďż˝unalnu znanost i raďż˝unala u kontekstu "tehnologije koja ubrzano mijenja lice i naliďż˝je svijeta".

ďż˝itajuďż˝i ďż˝lanak zabrinulo me što se - po autorovu tadašnjem mišljenju - proces odvijao toliko brzo da je bilo predviďż˝eno kako ďż˝e se svi problemi podruďż˝ja riješiti do završetka mog fakultetskog obrazovanja pa ďż˝u zbog toga ostati bez realne moguďż˝nosti zaposlenja. Toliko sam se uplašio da sam pomislio prekinuti studije što bih na koncu i uďż˝inio da me kolega, student ďż˝etvrte godine istog usmjerenja, nije razuvjerio. Rekao mi je kako se do kraja 1974. godine definitivno neďż˝e "sve riješiti" na podruďż˝ju umjetne inteligencije i definitivno je bio u pravu jer se ni danas, ďż˝etrdeset godina kasnije, nismo previše pomakli u tom smislu.

Štoviše, smatram kako pristup za koji smo se odluďż˝ili na Center for Collective Intelligence doista obeďż˝ava riješiti ultimativne probleme umjetne inteligencije i to tako što odbacuje ideju kako inteligencija primarno treba potjecati od raďż˝unala. Brojne su, naime, inteligentne aktivnosti koje ljudska biďż˝a mogu izvoditi, isto kao što su brojne inteligentne aktivnosti koje raďż˝unala mogu izvoditi. Pa ipak, ljudska biďż˝a i dalje prednjaďż˝e u tome te ih raďż˝unala još uvijek ne mogu, a ďż˝ini mi se kako nikada i neďż˝e moďż˝i, u tome posve slijediti.

Meďż˝utim, kada poveďż˝emo ljudsku i raďż˝unalnu inteligenciju, kada ih potaknemo na suradnju te kada shvatimo da je upravo njihovo povezivanje ultimativni cilj (za razliku od toga da se inzistira na raďż˝unalima), tada nove vizure stvaranja inteligentnih sustava same od sebe poďż˝nu izvirati. Rijeďż˝ je, naime, o presudno vaďż˝nim moguďż˝nostima koje se prema mojemu mišljenju otvaraju na podruďż˝ju kolektivne inteligencije.

Shodno tome, završno pitanje o kojem bismo trebali promišljati samo se od sebe nameďż˝e: "Na koji naďż˝in ďż˝e nam nove vrste inteligencije pomoďż˝i da jednom zauvijek shvatimo što to znaďż˝i biti 'ljudsko biďż˝e', što to znaďż˝i biti 'ďż˝ovjek' te koja je naša prava uloga na ovom planetu?"

Vjerojatno bismo se brzo sloďż˝ili oko toga je inteligencija najvaďż˝nija ďż˝ovjekova "imovina". O sebi volimo promišljati kao o "inteligentnim biďż˝ima" koja se upravo po inteligenciji razlikuju od ďż˝ivotinja te se volimo uzdizati na pijedestal "najinteligentnijih biďż˝a" na planetu.